Čarls Simić (Charles Simic) rođen je kao Dušan Simić u Beogradu 09. maja 1938. godine, a preminuo je u januaru 2023. godine. Kao devetogodišnjak preselio se sa porodicom u Sjedinjene Američke Države. Jedan je od najistaknutijih američkih pesnika dvadesetog veka, značajan i kao esejista i prevodilac, a uz to i predavač na univerzitetu. Za svoj poetski rad nagrađivan je najznačajnijim nagradama, kao što su nagrade Američke akademije za umetnost i književnost i Američkog pesničkog udruženja, pa do Pulicerove nagrade i nekoliko nagrada PEN kluba za književno prevođenje. U njegovom prevodu izašle su knjige brojnih autora sa prostora bivše Jugoslavije kao što su Ivan V. Lalić, Vasko Popa, Slavko Mihalić, Tomaž Šalamun, Slavko Janevski i mnogi drugi. Sačinio je i antologiju srpske poezije pod nazivom „Konj ima šest nogu“.
ČARLS SIMIĆ
Čarls Simić je rečenica.
A rečenica ima i početak i kraj.
Je li on prosta ili složena rečenica?
Zavisi to od vremena,
Zavisi od zvezda nad nama.
Šta je podmet te rečenice?
Podmet je vaš voljeni Čarls Simić.
Koliko ima glagola u toj rečenici?
Jesti, spavati, i tucati, to su neki od glagola u njoj.
Šta je objekat te rečenice?
Objekat, mali moji,
Još nije na vidiku.
A ko to ispisuje tu nezgrapnu rečenicu?
Ucenjivač, zaljubljena devojka,
Neko ko se prijavljuje za nekakav posao.
Hoće li se završiti tačkom ili upitnikom?
Završiće se uskličnikom i mrljom od mastila.
PESMA BEZ NASLOVA
Kažem olovu
Zašto si dozvolilo
Da te izliju u metak?
Zar si zaboravilo alhemičare?
Zar si prestalo da se nadaš
Da ćeš biti pretvoreno u zlato?
Niko ne odgovara.
Olovo. Metak.
Sa takvim imenima
Spava se dugo i duboko.

PESMA
Svakoga jutra zaboravljam kako je to.
Posmatram dan kako se izdiže
Krupnim koracima iznad grada.
Ne pripadam ja nikom.
A onda, prisećam se svojih cipela,
Kako treba da ih navučem,
I kako ću, sagnuvši se da ih ušniram,
Pogledati zemlju.
VILJUŠKA
Ta čudna stvar mora da se došunjala
Pravo iz pakla.
Liči na ptičje stopalo
Kakvo ljudožder nosi oko vrata.
Dok je držiš u ruci,
Dok je zarivaš u komad mesa,
Može se zamisliti ostatak te ptice.
Njena je glava, kao i tvoja šaka,
Krupna, goletna, bez kljuna je, i slepa.

STARI SVET
Ja verujem u dušu: dosad
To nije mnogo menjalo stvar.
Sećam se jednog popodneva na Siciliji,
Ruševina nekakvog hrama.
Stubovi oboreni na tlo kao goli ljubavnici.
Masline i kozji sir bili su više no ukusni,
Kao i vino
Kojim smo nazdravljali nastupajućoj noći,
Razletelim lastama,
Saracenskom vetru i Mesecu.
Mračilo se. Bilo je nečeg
Mnogo pre reči:
Večernjih obeda pastira…
Magnovenog belasanja među drvećem –
Večnost je osluškivala vreme.
Boginja se spremala da se okupa u moru.
Ne sme se poći za njom.
To stenje, ti čempresi,
Možda su njeni stari ljubavnici.
Oh, biti jedan od njih, šapnulo mi je vino.

S ONE STRANE PRIVIDA
Neka vrsta široke, neotkrivene zavere
U kojoj učestvuje i lišće.
Kad ono zašumi, kad izvoli da padne,
To je zato što mu je tako bilo rečeno.
Moralo se održati mnogo zakulisnih sastanaka
Na koje je bio pozivan vetar sa njegovim kohortama.
Određivana je tajna lozinka,
Nešto što ne izaziva sumnju, kao, „Jutro je.“
Neki neznanac prolazi kraj naše kuće.
Ako je lovac, zašto je odeven u crno?
Dok još to nismo ocenili, već je nestao.
A pas se čak nije potrudio ni da podigne glavu.
Hladan dan sviće nad njivama…
A trebalo je da mu prethodi
Bar nagoveštaj daha… i još ponešto
Što nam se nikako ne da da pomenemo.
U BIBLIOTECI
Postoji knjiga pod naslovom
„Rečnik anđela“.
Niko je nije otvorio za pola veka,
Znam to, jer kad sam ja to učinio
Korice su zaškripale, a listovi se
Zdrobili. U njoj sam otkrio
Da je anđela nekada bilo tušta i tma
Kao rojeva muva.
Nebesa bi u sumrak
Sva vrvela od njih.
Morali ste da mašete obema rukama
Prosto da vas ne bi spopali.
Sad eto sunce sija
Kroz visoke prozore.
Biblioteka je tihi kutak
Anđeli i bogovi su šćućureni
U tamnim, neotvorenim knjigama.
Nekakva velika tajna se krije
Na polici kraj koje g-ca Džons
Obavezno prolazi svakoga dana.
A vrlo je visoka, te drži glavu
Pognutu, kao da nešto osluškuje.
Knjige šapuću.
Ja ne čujem ništa, ali ona čuje.
