Edvard Kocbek je jedinstvena pesnička pojava u slovenačkoj, regionalnoj i svetskoj književnoj zajednici. Rođen u Sloveniji početkom XX veka, studirao je prvo teologiju, potom romanistiku u Ljubljani, da bi se po okupaciji Jugoslavije kao predstavnik hrišćanskih socijalista pridružio Osvobodilnoj fronti. Odlikovan je brojnim odličjima, no isto tako i politički izolovan upravo zbog svog pesničkog rada. Uprkos tome, dobitnik je i brojnih nagrada za književno stvaralaštvo. Njegova poezija i danas iznenađujuće živo i savremeno deluje, prepitujući osnovna pitanja čovekove egzistencije na unikatan i pamtljiv način.



ZALIV

Zastadoh s tihim veslima
nad blaženom dubinom,
još ne videh unatrag,
do početka sveta,
kao na toj mesečini.

Zaliv sećanja beše
sred neotkrivenih otoka,
privezah čun od školjaka,
međ prepotopske ribe,
gledaše me nerođeni.

Napravismo šator, ona i ja,
od dečjih zmajeva,
ležaj od tigrovih šapa,
tminu od ugaslih kresova,
a prorez od ranjivosti.

Kada je položih u krug
čuda i nečuda,
poče predskazivati
u blaženstvu se setila
večnog svog imena.

Ljubav joj se zamrači
od darežljivih aveti,
izabra je nasilje
neizrecive svetlosti,
nežne i lagane.

Tada izumeh sebe
i mnogostrukost dlanova,
i izrekoh reči
koje potom niko više
neće moći ponoviti.



TAMA

Onaj koji se sa mnom igra,
zavezao mi je oči
i zavrteo oko srca,
pa sam kao ludi mesec
pored zalutalog sunca.

Klikćem i igram,
hrlim i divljam,
ne mogu se zaustaviti,
tražim svoju suprotnost,
a ne mogu je naći.

Onaj koji se sa mnom igra,
porušio je ivice neba,
pomutio moj smer
i razuzdao daljine,
radost sam njegova.

Klikćem i igram,
hrlim i ludim,
ne mogu se zaustaviti,
moram sjediniti krugove
Ptolomeja i Galileja.

Gledajte, noći sam središte,
njeno razdragano otkrovenje.
Potražite me, zvezdari,
tama je danas sočivo,
kakvo još niste imali.

Edvard Kocbek, izabrane pesme, Klub Prejaka Reč

DIJALEKTIKA

Neimar kuće razgrađuje,
lekar smrt približava
a zapovednik vatrogasne čete
potajni je vođa palikuća,
veli mudra dijalektika,
a Sveto pismo slično kaže:
ko je gore, biće dole,
a ko poslednji, prvi biće.

U suseda puška nabijena,
pod posteljom skriven mikrofon,
i kćer obaveštajac.
No suseda kap udari,
u mikrofonu nestalo struje,
a kći ode da se ispovedi.
Svako se ovnu o trbuh veša,
dok se iskrada iz Polifemove pećine.

Iz cirkuske šatre čujem
neskladnu noćnu muziku,
mesečari hodaju po visokom užetu
i mlataraju nesigurnim rukama,
ispod njih prijatelji viču,
da ih do kraja probude,
jer ko je gore, mora dole,
a ko spava, neka spi još čvršće.

Edvard Kocbek, izabrane pesme, Klub Prejaka Reč

ŠTAP

Šta da učinim sa svojim štapom,
kad me je počeo prestizati?
Da ga bacim u pastirsku vatru
ili ga darujem šepavcu na putu
ili onima što tragaju za obećanom zemljom?
Ili da ga podignem uvis,
da njime utišam naroda buku,
ili da ga podmetnem svome bratu,
da u mraku prebije nogu?
Ili da ga bacim u more,
da spase davljenika,
ili da ga zasadim u polju,
da bude strašilo na vetru?
Da ga obesim u hramu hodočasnika,
da svetinje umnoži,
ili da ga zakopam u šumi,
da ga žbiri ne nađu?
Ili da ga dam neukom ocu,
da njime sina ukroti,
ili da ga ostavim rosi,
da opet zazeleni?
Ili da ga predam horovođi,
da mu glasove uskladi,
ili da ga dam zanesenom dečaku,
da mu šator podupre?
Ili da njime izvor otkrijem,
da se pustinja napoji,
ili da njime hleb dočaram
iz šešira na mađioničarskom odru?
Ništa od svega toga neću učiniti,
jer sve je to smelo i ludo,
slomiću ga preko kolena
i baciti u duboki ponor,
da njegovi teški rovaši
pad moj izmere.

REČI UMIRU

Ne mogu da zaspim,
oko mene nastaje
velika nesreća,
reči koje sam negda
izgovorio i odaslao u svet,
najednom se vraćaju posustale,
bolesne, smrtno uznemirene,
traže utočiste od propasti,
lepršaju, krilima mašu, cvrkuću,
pijuču otegnuto, obleću me,
beže od strošenosti i zaborava,
od staklastih očiju mrtvaca,
od laserskog zraka, što odbija
razmišljanje i posrednika,
nastaje kužno plamsanje izraza,
širi se pomamna žurba, reči
mucaju, previjaju se u grčevima,
ne umeju više domu gde su
svake noći konačile,
udaraju krilima iznad mene,
dok ležim u tami prazan i nem,
prepoznajem ih, pitome, divlje,
vesele i tužne, zasanjane,
preplašene, neznane, izdajničke,
očajne, nestašne, ljubavne,
junačke, pobožne, sve maternje,
sve moje, očeve, svo moje biće,
moje uspomene, moje slutnje,
moje proročanstvo, moje umiranje,
već ih je puna soba,
spuštaju se na predmete, nikuda ne mogu,
opterećuju me, preklinju, umiru,
jecaju i ponavljaju,
sve duplje okaljane,
sva gnezda razorena,
svi vidici zatvoreni,
sva usta nema,
katastrofa se u mene seli,
nikuda ih ne mogu vratitit,
ničim utešiti,
ni ruke ne mogu da ispružim
ni usta da otvorim,
reč očajanje ne mogu da pomilujem, ništa ne
mogu da kažem rečima uteha, izbavljenje,
reč igračka i milost me guše,
na oči mi se spuštaju one nesrećne,
čovek, majka, ljubav, vernost,
na grudi mi ležu one nesrećne,
koje sam zanemarivao ili ih nikad
izgovorio nisam,
ali mi se jedna od njih ugnezdila
sred uzdrhtalih usana,
nikada je još nisam video u rečniku.

(Izbor je sačinjen od pesama iz knjige “Izabrane pesme” (NOLIT, Beograd, 1983) u izboru Andreja Inkreta; prevod Marija Mitrović, Tatjana Detiček-Vujasinović, Franci Zagoričnik.)

Edvard Kocbek, izabrane pesme, Klub Prejaka Reč

Odgovorite na komentar