Goran Čolakhodžić (Zagreb, 1990.) prevodilac je i pjesnik. Autor je triju zbirki pjesama: Na kraju taj vrt (SKUD „Ivan Goran Kovačić“, Zagreb, 2015.), Pred gradom su kosci (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2018.) i Dvorišna vrata Zemlje (Raštan izdavaštvo, Beograd, 2022.). Dobitnik je književnih nagrada Goran za mlade pjesnike (2015.), Mostovi Struge (2017.) i SFERA (2018.). Član je Hrvatskog društva pisaca i Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Sudionik je međunarodne pjesničke platforme Versopolis i član programskog odbora pjesničkog festivala „Goranovo proljeće“.
Zadnja soba
Ne manje raznovrsna od života,
smrt je bujala livadama oko staračkog doma.
Tebe je, izgleda, zapala spora. Smrt-zmija,
koja zgrabi komad živog i proguta,
pa onda tjednima spava. Polako. A
tebi se žuri.
Smrt je rasla sporo kao stablo.
Oporo voće nikako da sazri.
Na prozoru uporno zeleno lišće.
Nakon toliko ponavljanih rastanaka,
ne osjećamo više svaki kao posljednji.
Ti ćeš se, kao i stablo, do sljedećeg puta
uvinuti možda na ovu
ili onu stranu sjene
koja ti pada na krevet.
Svakako ćeš trajati. Kad više nisi
onaj čovjek u svojem prostoru i smislu,
tad si novost, privremena sila
koja nam steže čvorove u grlu.
Još jednom tvoja žena, sa mnom pod ruku,
uzbrdo napušta tvoju zadnju sobu
i pribrano plače. Još jednom čeka te noć:
nikakav pregib, nikakvo jutro na suprotnoj strani.
Mi smo uvijek drugdje.
Darovi
Opet ti je poklonjen zeleni zalazak sunca.
Tu si samo da budeš svjedok, ne i da svjedočiš. Možeš otići
bez komentara. U djetinjstvu si
najradije odlazio bez pozdrava. Tamo pred kraj igre,
kad bi se ispuhala kao guma bicikla. Neke ruke
razgrnule bi žuti zastor u času kad je najljepši i kroz prorez
propustile hladnoću mente, onu po kojoj ćeš trčati
kući. Sutra će ti zamjerati, ali to je već drugi svijet.
Ovaj je samo sad: pao je u presretan raspored krhotina
i ništa se ne smije maknuti. Menta je zelena, zdrava
i sretna i podiže lišće da prigrli večer. Dolje na terasi
ljudi su siti i u toj sekundi nesvjesni bolesti u tamnom dnu
utrobe potopljene vinom. Ono se obilno rastače s krošanja
i teče niz obronke Sljemena. Hlapi, sačinjava oblake
iz kojih će iznova poteći noću
i pospani će ujutro proglasiti čudo.
Drugi će goli izaći na prozor, smiješit se u mrak.
Darovi teku i stojiš u struji jednako toploj, jednako svježoj
kao tvoje meso. Plućima upijaš prostore
u kojima tvoji supostoje. Skupa sa zrakom uvlačiš
nasumce najbliža bića. Ako se ništa ne dotakne,
ako se izbojci nježni kao mačke samo očešu
o mikado slučaja, onda nema vremena.
Badiou na Öresundu
I kad govoriš i kad ne govoriš ti gradiš
most. Recimo, kad izgovaraš:
visoko na zapadu crveni most prelazi ušće
sjajno od oseke. Valići od vjetra polažu mrežu
sjena na školjke
skrašene u mulju. Na sjeveru svijeta
bijeli most liježe
u ravninu sivog mora, uranja i onda
izranja ptičje, stigavši u Švedsku.
Kad šutiš, tvoj most se izvija kao tvoja leđa
pod prstima, ujutro, na najdužim lukovima, lijepo građen
od običnih dana i podržan kratkim
bljeskovima svjetla.
I kad je tišina, ti ga gradiš. Okreneš se
na drugu stranu i protežeš još jedan luk. Tjedan,
mjesec, pola doba, zelenog ili sivog. I onda,
kad se ustremi dolje u dubinu i hladno hujanje načne
kožu mojeg lica, bukne
stup neke tihe istine, kao one
da me čuvaš i da je moja ruka tu. Na toplom
kamenu tih potpornja odmaraju galebovi,
a morska voda, umirena suncem, uzalud se crni.
Most se gradi u daljinu, iako se nužno
ne nazire kopno. Još sekundu, pola
popodneva, onda odskok i opet smo luk
propet iznad slučaja.
Tumačenje snova
Sinoć opet
sanjam grožđe. To je
zaokružen san u zelenoj
geodi od šećera,
pogodan izlaz u dan. Grožđe je bijelo
kao i uvijek. Ne znam mu miris,
ne dosižem okus.
Još u krevetu, mreže mi neće reći
ništa pametno, ništa što ne bih
mogao i sam. Sanjarice kažu: ako je grožđe dobro,
onda je dobro, ako vene, onda
se vene, ako je nezrelo, još ima
dugo dok ne dođe mir.
Ostavljen sam sa simbolom
koji mi se godinama vraća: ne mislim ga predati
jeftinim tumačenjima. On, osim toga,
da bi bio pravi simbol i da u dubinu bobe
stanu nebo ili more,
mora biti nijem.
Samo pojava, napeta i svijetla,
čisti znak, čisti centar nečeg
neodređeno dobrog, slutim,
što bi me rado pratilo i dalje.
Ja se puštam stisku loze
kao meko drvo.
