Željko Buklijaš je hrvatski pesnik i prevodilac koji vodi Udrugu “Jutro poezije” u Zagrebu. Razgovarali smo sa njim o “Jutru poezije”, njegovom književnom radu i saradnji sa drugim ustanovama kulture u regionu.
- Poštovani Željko, Vi zajedno sa Nikicom Krajinom vodite u Zagrebu poznato udruženje „Jutro poezije“. Možete li nam reći nešto o vašim okupljanjima? Šta još osim toga radi „Jutro poezije“?
„Jutro poezije“ je tribina na kojoj pjesnici i dramski umjetnici govore stihove. Od nastanka pa do danas to se odvija u kavanskim prostorima od kojih su najpoznatiji „Tingl-Tangl“, „Dva ferala“ i krčma „Pod starim krovovima“.
Nakon smrti pjesnika Roberta Roklicera koji je preko deset godina vodio pjesničku tribinu „Jutro poezije“, krajem 2018. godine izabrani smo Nikica i ja da vodimo Udrugu „Jutro poezije“. Udrugu smo formirali da bismo se mogli javljati na natječaje za potporu književnim manifestacijama koje financijski podupiru država i lokalna samouprava, a sve u cilju da održimo rad pjesničke tribine „Jutro poezije“. Godišnje se održi u prosjeku oko 45 tribina. Svaka tribina sastoji se od dva dijela. U prvom dijelu često imamo gosta koji predstavlja svoju novu knjigu ili svoju poeziju. U drugom dijelu recitiraju svi prisutni, ako to žele, govoreći svoju poeziju ili poeziju svojih omiljenih pjesnika. Često uz poeziju imamo i muzičku tačku na pijaninu, gitari, flauti ili nekom drugom instrumentu, ovisi o prilici. U prvom dijelu organiziramo i recitale podsjećajući se na pjesnikinje i pjesnike koji su ranije bili vezani za „Jutro poezije“, a sad ih više nema među nama.
Osim održavanja tribine imamo i izdavačku djelatnost, štampamo knjige članovima „Jutra poezije“ i pjesnicima vezanim za „Jutro poezije“.
Trenutno se tribine održavaju u kavani „Pod starim krovovima“, a i ta kavana radi stalno još od 1830. godine. Poznata je po tome što je tu sniman poznati film Kreše Golika „Tko pjeva zlo ne misli“. Film je snimljen po djelu Vjekoslava Majera »Dnevnik malog Perice«, a Majer je bio u grupi pjesnika iz koje je nastalo „Jutro poezije“. Osim toga, da kažem i to, Branko Miljković posljednji je put viđen živ u toj kavani. Nažalost, to još nije obilježeno nikakvom spomen pločom, ali mi govorimo njegove stihove.
- Koliko godina već postoji ovo udruženje, ko ga je osnovao, i da li tokom godina raste interesovanje za aktivnosti koje organizujete?
Krajem godine navršava se šezdeset godina od kada su se sastali u kavani „Staro Petrovo selo“ (koja će kasnije biti nazvana „TINGL-TANGL“) pjesnici Gustav Krklec, Vjekoslav Majer, Vesna Parun, Salih Alić, Berislav Nikpalj, Josip Palada i drugi, kako bi proslavili Nikpaljev rođendan, a ujedno obilježili i godišnjicu Jesenjinove smrti. Te 1964. godine bio je početak, rodila se ta ideja i tradicija, a glavni inicijator je svakako Berislav Nikpalj, književnik, prevoditelj, novinar i nastavnik. Sastajali su se nedjeljom oko deset sati, recitirali svoju i tuđu poeziju, razgovarali i pili, krug se širio, održavala se boema. Uz pjesnike bili su glumci i glazbenici. Tako je uglavnom i sada. Poslije Nikpalja, „Jutro poezije“ vodila je pjesnikinja Ružica Orešković, zatim Saša Meršinjak i Robert Roklicer.
Svi ti voditelji bili su boemi i imali su svoje poetike i svoje načine da održe tribinu u životu. Ali nije najvažnije tko je vodio tribinu, važnije je tko je sve dolazio kao gost ili kao redovni učesnik. Mogu slobodno reći kao svjedok da gotovo da nema značajnijeg pjesnika u Hrvatskoj koji nije nastupio na „Jutru poezije“. Svi mi radimo to iz oduševljenja i entuzijazma kao što se i poezija piše bez ikakvog materijalnog interesa. Interes za poeziju koju prezentiramo raste, kavana je uvijek puna publikom i autorima.
- Vreme pandemije ugrozilo je rad mnogih sličnih udruženja; bilo je potrebno izvesno vreme da se stvari vrate u normalu. Kako je to uticalo na vaš rad? Da li su se ljudi dugo premišljali pre nego što su se vratili okupljanjima, ili su jedva dočekali da male poetske svetkovine subotom ponovo otvore svoja vrata?
U vrijeme pandemije imali smo u dva navrata nekoliko mjeseci pauze, a vratili smo se čim su mjere bile ublažene, čim je kavana mogla da radi radili smo i mi. Nije bilo puno oklijevanja kod publike i sudionika, tko je bio osjetljiv nosio je masku, skoro nitko nije nastradao, a zbog tribine sigurno nije nitko. Brzo se sve vratilo u normalu. Poezija je nasušna potreba.
- Rad sa „Jutrom poezije“ logičan je nastavak Vašeg celoživotnog bavljenja kulturom. Kada ste počinjali bili su na snazi neki drugi modeli organizovanja kulturnog života. Možete li napraviti komparaciju ovoga što sad podrazumevamo pod bavljenjem kulturom u odnosu na vreme kada ste ušli u kulturni život: koje su prednosti (ako ih ima), koji nedostaci toga kako danas funkcioniše književni život u Vašoj sredini?
U vrijeme kad je počelo „Jutro poezije“ izgrađivao se samoupravni socijalizam, kultura i sve ostalo u takozvanoj nadgradnji financirala se kroz samoupravne interesne zajednice, živjeli smo u jednoj drugoj i drugačijoj zemlji (koja je značila nešto u svijetu, i političkom i kulturnom). Samo „Jutro poezije“ radilo je pod pokroviteljstvom Muzičke omladine, ali je bilo potpuno neovisno od politike. Kriteriji su tada bili oštriji, nije svatko mogao objaviti knjigu, osim ako je nije sam financirao. Ovogodišnji dobitnik „Goranovog vijenca“ Miroslav Kirin, 1989. godine dobio je Nagradu „Goran“ za mlade pjesnike u konkurenciji od skoro petsto prijavljenih rukopisa. To je kod nas danas nezamislivo.
S druge strane, sjetimo se knjige Milovana Danojlića „Kako je Dobrislav protrčao kroz Jugoslaviju“ u kojoj on opisuje jednog čovjeka (Dobrislav S. Radenović iz Peći) koji vjeruje u svoju misiju, sam štampa knjige i prodaje ih širom zemlje i zaglavi zbog toga. Spominjem to jer smo kod kuće imali primjerak knjige pjesama tog pjesnika koja je zalutala kod nas pitaj boga kako. Onda je to bilo na nivou ekscesa, a sada takvih „entuzijasta“ ima sve više i čini se da će doći dan kad će pjesnici objavljivati knjige samo ako imaju para. Izdavačima se ne isplati štampati pjesme jer se to ne prodaje. Država je promijenila način otkupa knjiga tako da pogoduje samo velikim izdavačima i distributerima. Tko će štampati drame, eseje i kritike niti ne pitajte. Ranije, ako nisi bio Dobrislav, nisi mogao objaviti bilo što i bilo gdje, a danas u demokraciji možeš objaviti bilo što i bilo gdje bez ikakvih kriterija. Postoje Internet, društvene mreže i elektroničke knjige i nije problem bilo što objaviti i toliko je toga da izgleda da ne izlazi ništa. Ozbiljnih časopisa s kritičkom aparaturom ima jako malo i skoro svi su na izdisaju zbog teškoća s financiranjem.
- Navedite nam neke od kulturnih institucija sa kojima „Jutro poezije“ najintenzivnije sarađuje.
Surađujemo s Hrvatskim P.E.N. Centrom i s književnim društvima, naročito s Hrvatskim društvom pisaca i Hrvatskim književnim društvom iz Rijeke koje vodi pjesnik Valerio Orlić, zatim sa sličnim tribinama, a naročito sa „Stihovnicom Siska“ koju vodi pjesnik Siniša Matasović iz Siska, s „Kulturom snova“ iz Zagreba koju vodi Zdravko Odorčić te „Impuls poezijom“ Ljubice Ribič i Milana Novaka iz Varaždina. Također surađujemo s malom izdavačkom kućom „Edicije Božičević“ koju vodi pjesnik prevoditelj Josip Ivanović. Kad netko od stranih pisaca dođe u Hrvatsku, ako je to zgodno, dovedemo ga i na „Jutro poezije“. Tako su, u zadnje vrijeme, kod nas nastupili, Paulo José Miranda, Frederico Pedreira i José Luís Peixoto iz Portugala i George Maria Angel Quintero iz Kolumbije. Osim toga, dok je ukrajinski pjesnik Jurij Lisenko radio u Zagrebu, on i njegova kćer Daria bili su česti gosti na „Jutru poezije“, a velika grupa pjesnikinja i pjesnika iz Kijeva bila je kod nas. U Kijevu postoji slično pjesničko okupljanje pod nazivom „Prva kava“. Objavili su almanah sličan našoj Antologiji, a naši pjesnici koji su gostovali tamo prevedeni su i objavljeni u Kijevu kao „Hrvatski pjesnički huligani“. Nažalost, pandemija i rat usporili su tu suradnju.
- Čest ste gost u Srbiji. Možete li da navedete neke sličnosti i razlike u načinu na koji se konzumira kultura? Po našim saznanjima, knjige su u Hrvatskoj dosta skuplje, ali se može govoriti i o kvalitetnijoj izradi. S druge strane, čitala sam neke analize ljudi iz Hrvatske koji oduševljeni odlaze sa Sajma knjiga u Beogradu, svedočeći o tome koliko se knjige u Srbiji kupuju. Šta ste Vi primetili, s obzirom na to da ste aktivni u kulturi i kao organizator i kao neko ko redovno prisustvuje programima koji nisu samo književni? Da li je situacija slična u čitavom regionu ili su razlike i veće nego što nam se čini?
Knjige u Hrvatskoj su skuplje, ponekad i dosta skuplje, ali to nije samo zato što su u Hrvatskoj veće plaće i bolji standard. Hrvatska je malo tržište a plasman knjiga u BiH, Srbiju i C. Goru otežan zbog granica. Tiraži ne mogu biti veliki kao nekad i ako nema državnih subvencija ne isplati se ulagati kapital u tu aktivnost. Puno je isplativije ulagati u kladionice i automat klubove. Oduševljeni smo Sajmom knjiga u Beogradu i odlazimo svake godine tamo s ruksacima na leđima. Više se objavljuje i više prevodi u Srbiji, knjige su jeftinije pa se isplati.
Situacija je slična, logika kapitala je ista i isti je način djelovanja političkih struktura. Sad smo svi mali i čak i tamo gdje nam ne treba prevodilac teško možemo surađivati zbog raznih administrativnih ograničenja i političke volje. Suradnja počiva uglavnom na pojedinačnim inicijativama, ličnim prijateljstvima i entuzijazmu pojedinaca.
- Da li su kulturni sadržaji u Hrvatskoj medijski dobro propraćeni?
Mnoge novine su propale zbog smanjenja tržišta i zbog vezanosti za određene političke opcije. One koje su opstale žive od reklama i od onoga što misle „da narod traži“, a u takvoj orijentaciji kulturne rubrike nemaju mjesta. Na javnoj televiziji i radiju ima treći program koji je uglavnom posvećen kulturi i tu ima dosta emisija koje prate dešavanja. Na privatnim televizijama i radio stanicama i na prvim javnim kanalima kulturna zbivanja su rijetkost i prate se na nivou ekscesa. Slično je i u Srbiji koliko znam. Da bi moglo biti bolje, čak i u ovakvim uvjetima, moglo bi…
- U kulturnoj, kao i u naučnoj sferi, ne postoje nikakve smetnje da se uspostavi saradnja između naših prostora. Gostuje se bez ikakvih smetnji s obe strane granica. Navedite nam neke goste vaših programa na „Jutru poezije“ koji nisu iz Hrvatske već iz regiona. Takođe, znamo da ste imali goste i iz inostranstva i zajedničke poetsko-prevodilačke projekte. Kažite nam nešto više o tome.
„Jutro poezije“ kao pjesnička tribina traje evo već šezdeset godina. Neću sad govoriti kako je nekad bilo. Danas nije nikakav problem da surađujemo, ako imamo para i ako ne očekujemo pomoć države ili blagoslov politike. Ja ne mogu pozvati nekoga, na primjer iz Makedonije, da dođe na „Jutro poezije“ kao gost ako nemam mogućnosti da mu platim hotel, putne troškove i neki mali honorar. Usprkos tome imamo goste iz cijele regije i šire. Mnogi svrate i na „Jutro“ iako su primarno došli u Zagreb zbog rezidencije ili promocije knjige ili zbog nečeg drugog. Tu glavnu ulogu imaju lična poznanstva i igra slučaja. Na primjer, preko Rijeke svratila nam je grupa pisaca iz Makedonije na čelu s piscem i naučnim radnikom Vasilom Tocinovskim, a Valerio Orlić kad ih je doveo k nama nije znao da sam s Vasilom bio u književnoj koloniji u Sićevu 2006. godine.
Pjesnik i glumac Robert Roklicer, voditelj tribine kojeg sam naslijedio, radio je na ideji da „Jutro poezije“ bude franšiza u regiji, tako da su u Sarajevu osnovana „Sarajevska jutra poezije“, u Rijeci „Riječka književna jutra“, iz Beograda i Srbije redovno su dolazili Robijevi prijatelji, kao i iz Skoplja, Splita, Rijeke i Maribora. Iz Srbije nastupili su na Jutru: Saša Jelenković, Živko Nikolić, Dragica Užareva, Dušan Gojkov, Dušan Varićak, Miodrag Jakšić, Iskra Peneva, Vladica Radojević i drugi. Neki dan, iz Beograda došli su nam s novim knjigama Ana Zogović i Dušan Varićak.
Iz Sarajeva su nam dolazili Admiral Mahić, Dino Porović, Tamara Čapelj i drugi, iz Maribora Marjan Pungartnik, pa Milan Novak, Miroslav Tičar, Aleksandra Jelušič, Bojan Tomažič i Petra Bauman. U junu ćemo imati promociju knjige i CD-a „Pjani čoln“ s autorima Bojanom Tomažičem i Slobodanom Bobom Jankovičem.
Sve se to svodi na lična poznanstva i prijateljstva, na slučaj i na slične ideje koje padaju ljudima na pamet u raznim krajevima, pa se po nekom zakonu i sretnu.
Posebno bih istaknuo Vladicu Radojevića, mog prijatelja iz Kruševca koji nije žalio vremena ni para da dođe u Zagreb da bi nastupio s novom knjigom na „Jutru poezije“. Nadam se da ćemo to ponoviti i s ovom koja će mu uskoro izići iz štampe.
- Vi takođe imate i svoj spisateljski rad – pišete poeziju, prevodite. Možete li nam reći nešto malo više o svom stvaralaštvu?
Moje životne prilike u mladosti nisu ukazivale na to da ću jednom objavljivati stihove i baviti se promocijom tuđih. Studirao sam ekonomiju, dok sam studirao bavio sam se i politikom, uz što je išlo i bavljenje novinarstvom, ali sve je to, na sreću, propalo na vrijeme. Ekonomiju sam završio i počeo ići na književna događanja i tribine kao što je „Jutro poezije“. Do tada sam, naravno, čitao sve što mi je dolazilo pod ruku. Počeo sam pisati i pjesme kao što to valjda većina ljudi u okolnostima povišenih emocija i radi. Možda ne bih nikad ništa objavio da me na to nije nagovorio pjesnik Saša Meršinjak. On je vodio tribinu „Jutro poezije“, pokrenuo je izdavačku djelatnost „Jutra poezije“ i osnovao dvije nagrade za poeziju. Nagrada „Ružica Orešković“ bila je za prvu knjigu, a nagrada „Josip Sever“ za doprinos poeziji. Saša mi je „oteo“ rukopis iz ruku, dao mi nagradu i objavio u tek pokrenutoj biblioteci. Bio je to odličan početak, iako je knjiga bila sastavljena od izbora pjesama iz jednog dužeg razdoblja. Inzistirao sam na naslovu „Vježbe“ i mislim da sam bio u pravu. Kritika nije baš bila oduševljena mojim doprinosom pa sam poslušao Česlava Miloša i nastavio sam pisati „rijetko i nerado.“
Na drugu knjigu opet sam čekao da me nagovori prijatelj Božo Dujmović koji vodi malu ali uspješnu izdavačku kuću „Breza“. I te pjesme su neka ljekarija pa im je zato naslov „Kantarion“ i pjevaju o svačemu tj. ne drže se nekog koncepta i ne „drve o jednom te istom“ do kraja knjige. Knjiga nije izazvala nikakve reakcije što znači da nemam puno neprijatelja. Pišem i kratke proze što će jednom, ako se poživi, dobiti neku formu poetske monografije o minulim vremenima. Također, borim se s idejom da napišem nešto veću prozu o tome kako se ljudi mijenjaju s vremenom koje prolazi.
Objavljivao sam pjesme i nešto prijevoda T. Strollera u časopisima kao što su „Poezija“ kod nas i „Gradina“ i „Bagdala“ u Srbiji.
Osim toga, po ideji Saše Meršinjaka, a odluci Roberta Roklicera, Nikica Krajina i ja smo napravili „Antologiju Jutra poezije“ koja je izišla 2010. godine i obuhvaćala 45 godina rada tribine. Nakon Robijeve smrti napravili smo još jednu panoramu o tribini u vrijeme dok je on vodio „Jutro poezije“, nazvali smo je „Antologija Jutra poezije 2010. do 2020.“ U tim knjigama predstavljeni su gotovo svi važniji pjesnici koji su nastupili na „Jutru poezije“.
- Šta su planovi za budući period?
Uskoro će izići u izdanju „Jutra poezije“ dvojezična knjiga pjesama i prijevoda s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik pod naslovom Tommy Stroller&Željko Buklijaš „Dan Dare in the Galaxie Caffe/Dan Dare u Galaxie Caffeu“. Tommy Stroller bio je antropolog i pjesnik rodom iz Londona koji je dio godine živio u Danskoj, a dio godine u Rijeci. Zajednička prijateljica Tanja Ćirić molila me da joj preporučim nekoga tko bi preveo Tommyjeve pjesme kako bi mogao doći na „Jutro poezije“. Pjesme sam preveo ja, a Tommy je nastupio. Tommy i ja sprijateljili smo se, a on je učeći hrvatski jezik počeo prevoditi moje pjesme, ja sam i dalje prevodio njegove. Tako je nastala i knjiga koju je on mislio objaviti negdje u Danskoj ili Engleskoj. Na žalost, Tommy se teško razbolio i umro pa je na meni ostalo da završim posao. U knjizi se nalaze pjesme iz prethodnih zbirki i novije pjesme koje se u knjizi prvi put objavljuju.
Što se tiče „Jutra poezije“, raditi ćemo normalno kao i do sada. Krajem godine proslaviti ćemo šezdesetu godišnjicu rada. Objaviti ćemo dvije knjige od kojih smo za jednu dobili financijsku podršku od Grada Zagreba.
- Klub „Prejaka reč“ je ponosan na saradnju sa „Jutrom poezije“ i raduje se njenom intenziviranju. Kada nam dolazite ponovo u Niš?
Prvi put sam došao u Niš 1977. godine kao brigadir u studentskoj radnoj brigadi na ORA Niš ’77. Sljedeći put kad sam došao u Niš bio sam već oženjen Nišlijkom. I tako, od tada dolazim u Niš kad god mogu. Stekao sam divne prijatelje i osjećam se kao doma. Ove godine doći ćemo sredinom jula.
Zanimljivo je da je naš veliki boem i dugogodišnji voditelj „Jutra poezije“ Saša Meršinjak rođen u Nišu. Stalno se šalio da je rođen u pozorištu dok se davalo „Sumnjivo lice“. Siguran sam da bi Saša bio zadovoljan našom suradnjom.
Šaljem jednu fotografiju snimljenu ispred krčme „Pod starim krovovima“ na početku mog mandata. S lijeva na desno: Danijel Županić, Tatjana Lončarec, Siniša Matasović, Nikica Krajina, Matijas Baković, Ljiljana Dimova, Ninoslav Žagar, Diana Burazer, Ivica Kiš i ja.
