Piše: Melanija Pović Jagarinec
Kako se festivalsko ljeto kalendarski pomalo primiče kraju, čini se da je glas o naprasnom prekidu nastupa britanskog glazbenika Trickyja na zatvaranju srpskog Nišville Jazz Festivala dobio najveći zamah u medijima. S obzirom na Trickyjevu reputaciju (prošle godine je otkazao cijelu turneju) to i nije neka vijest, već više pokazuje spremnost na rizik organizatora festivala koji je ove godine svoju hrabrost i viziju pokazao ipak na jedan sasvim drugi način.
Već smo navikli na šarenilo u programu Nišville jazz festivala, pa tako ni ove godine uz jazz nije nedostajalo vrhunskih glazbenika najrazličitijih glazbenih žanrova, kao što je to uostalom već uobičajeno na pozornicama najpoznatijih jazz festivala od Montreuxa, North Sea, New Orleansa i drugih. Pa ipak, prvo izdanje međunarodne interdisciplinarne konferencije posvećene estetici glazbe “Estetika muzike” u okviru Nišville jazz festivala, koja je okupila znanstvenike, filozofe, muzikologe, profesore, studente, glazbenike i novinare iz Poljske, Austrije, Slovenije, Hrvatske i Srbije otvarajući važna pitanja vezana uz ovu filozofijsko-znanstvenu disciplinu, umnogome je premašilo uobičajena očekivanja spram ponude jednog ljetnog festivala, bez obzira na bogatstvo njegove programske raznolikosti.
Ništa nije naravno slučajno, pa niti činjenica da je idejni tvorac, urednik programa i sa svojim niškim kulturnim klubom “Prejaka reč” suorganizator konferencije dr. Dušan Milenković, inače asistent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Nišu i jedan od rijetkih teoretičara koji se na ovim područjima bavi estetikom glazbe. Kao niti činjenica da je Dušan dugogodišnji suradnik Nišville jazz festivala, te da je nedavno doktorirao na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu s temom “Uloga forme u estetici popularne muzike”. Autor je više naučnih radova iz područja estetike, član je Upravnog odbora Estetičkog društva Srbije i jedan od osnivača Evropske mreže za filozofiju muzike.
Daleko dakle od političke filozofije Adama Smitha ili Niccola Machiavellija (iako je i on razmišljao o glazbi i pisao lirske, političke i satirične pjesme u tercinama) i svakako bližih organizatorskim računicama, četiri su dana koliko je konferencija trajala, gosti i publika jednako razgovarali i izmjenjivali ideje o smislu i razumijevanju, mjestu glazbe i njezinim načelima, njenom položaju u kulturi, metafizici, njenim komunikacijskim svojstvima, uostalom, svemu onome što estetika glazbe kao jedna filozofska disciplina pretpostavlja.
Tako je konferenciju nakon uvodne riječi Dušana Milenkovića otvorio prof. dr. Krzysztof Guczalski, voditelj katedre za estetiku na Institutu za filozofiju Jagelonskog sveučilišta iz Krakowa s temom o dvjema paradigmama o emociji u glazbi, da bi nakon toga dr. Mihailo Antović s Odsjeka za anglistiku Filozofskog fakulteta u Nišu iznio svoja zapažanja na vrlo kompleksnu temu “Od Beethovena do Keitha Jarretta: višerazinsko utemeljenje značenja glazbe” kao dio istraživanja kojim se upravo bavi. O aktualnosti tema na konferenciji također govori i činjenica da je etnomuzikologinja i antropologinja dr. Ana Hofman, viša znanstvena suradnica na Institutu za kulturalne studije i studije sjećanja znanstvenoistraživačkog centra SAZU u Ljubljani, čije znanstveno područje interesa obuhvaća glazbu u socijalizmu i postsocijalizmu, politike roda, kulturu sjećanja te antifašizam iz perspektive presjeka postsocijalizma i neoliberalizma na području bivše Jugoslavije, predstavila temu “Glazba i aktivizam, postjugoslavenske refleksije” iz svoje najnovije monografije pod nazivom “Socialism, Now! Singing Activism after Yugoslavia”.
Teme su bile vješto odabrane od široko teorijskih do konkretnih i praktičnih, popraćene pitanjima i diskusijom iz publike. Doc. dr. Rastislav Dinić s Filozofskog fakulteta u Nišu svojom temom “Metallica “One”: heavy metal kao filozofija” kroz prizmu jednog heavy metal hita kraja 80-ih godina i popratnog video spota provukao niz pitanja od Descartesovog Cogito ergo sum i metode univerzalne sumnje, odnosa tijela i uma, do heavy metala.
Kako se dr. Dušan Milenković intenzivno bavi propitivanjem pojma world music, u svojem je predavanju vrlo precizno odredio smjernice svog istraživanja, naznačio način pristupanja temi i refleksije vezane uz ovu formu popularne glazbe s posebnim naglaskom na društvenu relevantnost.
Nakon amaterskog zborskog pjevanja, Metallice i world musica, najviše je pažnje privuklo predavanje Ivara Robana Križića “Performativno ispitivanje: razmišljanja o improvizaciji, teoriji i umjetničkom istraživanju”. Ivar je mladi zagrebački kontrabasista koji je zbog svojih istraživanja zvučnih mogućnosti vlastitog instrumenta i slobodne improvizacije upisao doktorat na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču. Projekt koji je ovom prilikom predstavio dio je njegovog doktorantskog istraživanja i pokušaj je demistificiranja prakse slobodne improvizacije, ali i ukazivanje na njenu kompleksnost i potrebom za jednakom posvećenosti kao i kod bilo koje druge glazbene prakse.
“O glazbenoj strukturi prirode: od estetskog doživljaja do ekološke etike” bila je tema mladog Jana Defrančeskog s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Jan je studiozno napravio presjek razvoja ideje od Pitagore, Platona, Aristotela, Schopenhauera, Fritza Jahra, Alda Leopolda do norveškog filozofa Arnea Næssa, tvorca radikalnog ekološkoga mišljenja i termina poput “dubinska ekologija” ili “ekozofija”.
Kako znamo da unutarnja glazba nije izvanjska? Ima li doživljaj unutarnje glazbe subjektivni karakter, je li bilo koja glazba doista „vanjska “, samo su neka od pitanja koja je u svom predavanju “Unutarnja glazba kao metafizički problem” s praktičnim primjerima postavila mlada Matija Vigato također sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta i time potakla vrlo zanimljiva pitanja iz publike. I inače, iako su sva predavanja imala predviđeno trajanje od pola sata uz vrijeme za diskusiju, vrijeme je brzo prolazilo i Dušan se kao organizator svakodnevno borio da satnicu održi prema rasporedu. Posljednji su svakoga dana ipak morali biti nešto oprezniji u trajanju izlaganja.
Predstavnici Filozofskog fakulteta u Nišu još su bili Bojan Blagojević s temom “Kako je to biti glazba” podsjećajući na Nietzschevo djelo “Rođenje tragedije” napisano pod snažnim utjecajem Richarda Wagnera i njegove umjetnosti, kasniji Nietzscheov napad na Wagnera, te Arthura Schopenhauera i njegove filozofije. Dragan Žunić sintetizirao je svoje znanje i iskustvo u “Estetsko nagovešatavanje smisla u muzici”, a Miloš Jovanović u izlaganju “Popularno pravoslavlje: muzika i kulturna hegemonija u Srbiji”.
Student master studija filozofije Đurica Stojanović u svom je inspirativnom izlaganju o odnosu glazbe i građanske neposlušnosti pokazao nevjerojatnu zrelost povezujući ideje Martina Luthera Kinga, Civil Rights Movement, Pussy Riot i srpsku grupu Rimtutituki formiranu početkom 1992. godine od članova grupa EKV, Električni orgazam i Partibrejkersi.
Nemoguće je više rekonstruirati koja su se pitanja nakon tih predavanja postavljala. Bilo je prilike spomenuti i jazz u medijima, posebno televiziji i napraviti usporedbe. Nešto je od konferencije i snimljeno, a postoji i želja za objavljivanjem neke vrste zbornika, za prvo izdanje ove znanstvene konferencije barem u digitalnom obliku. Ono što niti zbornik, niti video snimka neće moći reproducirati sigurno je nevjerojatna razmjena ideja koja se događala i prije i poslije samih predavanja. Komunikacija među ljudima koji se naoko bave vrlo specijaliziranim stvarima, ali streme istome, onaj aha-doživljaj otvaranja smjera i puta kojeg se do tada nismo sjetili.
Konferencija o estetici glazbe na jazz festivalu, tako logična ideja da se čovjek zapita zašto se to samo po sebi ne podrazumijeva. Možda je ipak potreban jedan filozof uključen u organizaciju s direktorom poput Ivana Blagojevića i Branislava Dejanovića u timu. Mnoštvo žanrova na glazbenim pozornicama i mnoštvo tema na znanstvenoj konferenciji. Ne zaboravimo spomenuti i festival stripa i popularne kulture Striporamu, Movie summit kao niti Nišville Jazz & Books session jer Nišville jazz festival nije samo glazbena pozornica.
Netko je spomenuo paralelni svemir u kojem u vrijeme festivala Niš živi. Osjeća se svakako neko ubrzanje, kao da se želi u tom kratkom vremenu doživjeti što više. Ne znam gdje bih inače jedan dan provela u najneformalnijem razgovoru s bubnjarom Gregoryjem Hutchinsonom, kovala planove s Thanom Alexom pred njen nastup, večerala s mladom ekipom glazbenika iz Beča, a slijedeće jutro potrošila na aerodromu s dragom i toplom Trickyjevom gitaristicom Mariin Kallikorm. Meni se takve stvari događaju samo na Nišvillu.
