U zbirci pesama “Psi koji trče unazad”, mladi pesnik Marko Đorđević hrabro se obračunava sa najtežim, a opet neizbežnim temama kao što su porodični odnosi i smrt najbližih, koja se, kao i sećanja, neprekidno pojavljuje u fokusu onih koji ostaju. U neprekidnoj vrtnji vraćaju se neizbrisivi momenti od kojih se život i dalje sazdava i razgrađuje. Izbrušeni lirizam lišen patetike, nežnost sa nešto gorčine i primesama nenapadnog humora, pružaju čitaocu jedinstvani čitalački doživljaj.

Piljevina pod noktima


Živeli smo u plavoj kući,
slepoj ulici,
kratkovidi život.


Pričama pred spavanje
opisivali ste daleke zemlje,
a vrata zaključavali dvaput.


Pod modrim krovom,
svako se jednom
budio kao drvo.


Odebljalih nogu,
vena poput korenja
što probiju pete,
zavlače se pod zemlju.


Jedini sam skočio
sa porodičnog stabla
i bežao, s iverjem u cipelama.


Danas, kad mi nedostajete,
s prozora posmatram
kako vetar zasmejava drveće.

Marko Đorđević, izbor iz zbirke pesama “Psi koji trče unazad”, Klub Prejaka Reč

Slučaj pronalaska mrtvih tela u živom čoveku


Ogledalom odjekuju
utamničeni likovi prošlosti.


Naslanjaju se na mene
celom težinom
tiha majka
otac silni
nejaki sin.


Krv jurne
mrtvim delovima odraza.
Crvenilo se širi
u talasima.


Moje lice – porodična grobnica.

Kosti mi rastu, krila nikako


Crtao sam ptice
na plavim tapetama
u tvojoj sobi,
kad si mi rekla
da odlaziš.


O umiranju si govorila
kao da si ti dete
ko raširi ruke do neba, dobije krila.


Deset je godina kako letiš
u kolonama što liče na reči.
Poruke mi izmiču u stalnom udaljavanju.


Tokom večernjih seoba,
kada su žice dalekovoda skoro nevidljive,
stražarim na prozoru.


Uspavljuje me pomisao da će sutra
samo vrhovi planina videti naš zagrljaj.

Marko Đorđević, izbor iz zbirke pesama “Psi koji trče unazad”, Klub Prejaka Reč

Mamin portret iz 1987.


Devojčica
koja se krije
u kartonskoj kutiji,
jede zelene kajsije.


Devojka
u bordo maturskoj haljini.
Studentkinja Filološkog
zavejana prašinom knjiga.


Žena
prvi put u kuhinji,
u vrtlogu praha
od šećera.


Prijateljica
za koju se pletu
glomazni venci.


Aleja cveća
u kojoj žuti gerberi
vaskrsavaju u mermeru.


Mart je lapsus vremena.
Na našoj pozornici se
prošlost svakodnevno
umiva.

Sto sa pogledom na reku


Za starosedeoce,
nepomične
i kad iskape putničke špricere.


Za prekaljene,
kojima mesec u čašu upadne
pa ga ljuljaju uz tonove radio-stanice.


Za probrane,
čijim vilicama duvaju promaje
dok kotrljaju čačkalice.


Za dede,
pesme odsvirane,
spremne za poslednje bujice.


Za očeve,
što krišom o rukave brišu suze,
kad pominju sinove.


Za mene,
koji sanjam kako tonem,
dok poljem psi trče unazad.

Marko Đorđević, izbor iz zbirke pesama “Psi koji trče unazad”, Klub Prejaka Reč

Odgovorite na komentar