Ovaj film je jedno od novijih ostvarenja Olivijea Asajasa (Olivier Assayas), reditelja koji je po mnogima izveo Kristen Stjuart (Kristen Stewart) iz “sumračne” ljuske i time na svetlost dana iznedrio njen glumački, a možda i stvaralački potencijal (ko zna?) budući da se i sama oprobala u (kratkometražnom) režiranju. Ova zaista inteligentna, duhovita i nadasve brbljiva “komedija manira” je tonalno i žanrovski na drugačijem tragu od njegova dva prethodna atmosferična filma – Personal Shopper i Clouds of Sils Maria. Postoje izvesna tematska poklapanja, ali za razliku od njih, u njemu nema Stjuartove, mada je možda bila prisutna duhom (ovo nije nasumična opaska, već se tiče jednog od gore spomenuta dva filma).

Radnja prati ljubavni petougao, što je samo po sebi dovoljno za preobilje neprijatnih situacija i konflikata, međutim, Asajas ne centrira film oko pukih ljubavnih zapleta, već u likove smešta savremena razmatranja o književnosti i istini (fikciji), ličnim i političkim stavovima, kao i o tome šta oni uopšte znače za naše svakodnevne živote, pogotovo kada se kose sa uverenjima i ličnim istinama (fikcijama) drugih, ali možda i bitnije, nama samima i ”digitalnim mehurima” u kojima obitavamo i koji (pogodićete) mogu lako da puknu, što je (složićemo se) nekad preko potrebno. Film je u tom smislu jako direktan i ne obiluje prenesenim značenjima, koliko (meta)referencama na druge reditelje i njihova dela, Hanekea na primer, kome bi se opaska i više nego svidela, ali i na filmsku umetnost uopšte. Jedan od najduhovitijih momenata je kada Selenin lik, u izvođenju Žilijet Binoš (Juliette Binoche), prepričava kako je drugoj glumici predložila da snimi audio verziju Leonardovog romana (Leonarda igra Vensan Makejn / Vincent Macaigne). Glumica o kojoj govori je, ni manje ni više, Žilijet Binoš – samo jedan od mnogih primera u kojima se ilustruje odnos fikcije i stvarnosti.
Selenin suprug, Alan (Gijom Kane / Guillaume Canet) vodi izdavačku kuću (pred prodajom?) i neizbežno upada u ljubavnu aferu sa novopridošlom koleginicom Lorom (Krista Tere / Christa Théret). Lora je zaposlena da bi vodila program (potpunog?) prelaska na digitalni oblik književnog izdavaštva, tj. “e-books” i “audiobooks”, a čija je budućnost takođe, čini se, jednako neizvesna kao što je sadašnjost papirnih knjiga. Audio knjige su na uzlaznoj putanji, ljudi vole glasove poznatih, ali je tržište i dalje generalno nestabilno – reći će Alanu jedan od suvlasnika izdavačke kuće. Pored toga, činjenica da Lora slobodno shvata i praktikuje svoju seksualnost i npr. veruje da su Tviteraši moderni haiku pesnici, govori i o njenom, ali i opštem progresivnom duhu i veri u evoluciju svih kulturoloških i kulturnih poredaka, pa tako i načina na koji će se književnost konzumirati u vrlo bliskoj budućnosti.

Alanova supruga Selena je, sa druge strane, u tajnoj vezi sa gorespomenutim Leonardom, koji je u vezi sa Valerijom (Nora Hamzavi / Nora Hamzawi), a koja radi u PR timu političara u čije ideje istovremeno iskreno veruje (više nego u odnos sa Leonardom?). Nepotrebno je reći da ostatak ove nabrojane ekipe i Valerijini bliži prijatelji ne dele Valerijinu veru u politiku, ali će i njena vera do kraja filma biti poljujana iz prilično banalnog razloga (jer je politika postala banalna?).
Uostalom, sami naslovi – Non-fiction u engleskoj verziji i Doubles Vies (slobodno prevedeno Dupli Životi), u francuskoj – ukazuju nam na sveopšti cinizam i usiljenost (post)modernog života u svetu u kome su veliki narativi prestali da budu relevantni. Asajas provlači ovakvu mogućnost, ne priklanjajući se nijednoj ideji posebno – sama činjenica da je to prikazano kao nešto neizvodljivo ide u prilog tome – i pušta da likovi i njihovi životni tokovi, u laissez-faire maniru, sami postepeno reše stvari. Ton je na kraju, kada se sve „slegne“, neočekivano pomirljiv, a ishod pozitivan – kao da se ništa nije ni desilo.
Naposletku, uprkos licemerstvu i sklonostima ka prevarama i lažima, ili baš zbog njih samih, likovi prolaze kroz transformaciju koja im je, čini se, bila potrebna – a ona dolazi upravo iz potrebe da verujemo u neku vrstu fikcije, bilo da ona dolazi kroz priče koje pričamo samima sebi, čujemo od drugih, ili pak kroz knjige – audio ili “e–books“, svejedno.
Piše: Nemanja Vujičić. Tekst u izmenjenom obliku prvobitno objavljen u časopisu Plezir.