Ovaj film je jedno od novijih ostvarenja Olivijea Asajasa (Olivier Assayas), reditelja koji je po mnogima izveo Kristen Stjuart (Kristen Stewart) iz “sumračne” ljuske i time na svetlost dana iznedrio njen glumački, a možda i stvaralački potencijal (ko zna?) budući da se i sama oprobala u (kratkometražnom) režiranju. Ova zaista inteligentna, duhovita i nadasve brbljiva “komedija manira” je tonalno i žanrovski na drugačijem tragu od njegova dva prethodna atmosferična filma – Personal Shopper i Clouds of Sils Maria. Postoje izvesna tematska poklapanja, ali za razliku od njih, u njemu nema Stjuartove, mada je možda bila prisutna duhom (ovo nije nasumična opaska, već se tiče jednog od gore spomenuta dva filma).

Non-fiction (Doubles vies) i priče u koje (želimo da) verujemo (prikaz filma), Klub Prejaka Reč

Radnja prati ljubavni petougao, što je samo po sebi dovoljno za preobilje neprijatnih situacija i konflikata, međutim, Asajas ne centrira film oko pukih ljubavnih zapleta, već u likove smešta savremena razmatranja o književnosti i istini (fikciji), ličnim i političkim stavovima, kao i o tome šta oni uopšte znače za naše svakodnevne živote, pogotovo kada se kose sa uverenjima i ličnim istinama (fikcijama) drugih, ali možda i bitnije, nama samima i ”digitalnim mehurima” u kojima obitavamo i koji (pogodićete) mogu lako da puknu, što je (složićemo se) nekad preko potrebno. Film je u tom smislu jako direktan i ne obiluje prenesenim značenjima, koliko (meta)referencama na druge reditelje i njihova dela, Hanekea na primer, kome bi se opaska i više nego svidela, ali i na filmsku umetnost uopšte. Jedan od najduhovitijih momenata je kada Selenin lik, u izvođenju Žilijet Binoš (Juliette Binoche), prepričava kako je drugoj glumici predložila da snimi audio verziju Leonardovog romana (Leonarda igra Vensan Makejn / Vincent Macaigne). Glumica o kojoj govori je, ni manje ni više, Žilijet Binoš – samo jedan od mnogih primera u kojima se ilustruje odnos fikcije i stvarnosti.

Selenin suprug, Alan (Gijom Kane / Guillaume Canet) vodi izdavačku kuću (pred prodajom?) i neizbežno upada u ljubavnu aferu sa novopridošlom koleginicom Lorom (Krista Tere / Christa Théret). Lora je zaposlena da bi vodila program (potpunog?) prelaska na digitalni oblik književnog izdavaštva, tj. “e-books” i “audiobooks”, a čija je budućnost takođe, čini se, jednako neizvesna kao što je sadašnjost papirnih knjiga. Audio knjige su na uzlaznoj putanji, ljudi vole glasove poznatih, ali je tržište i dalje generalno nestabilno – reći će Alanu jedan od suvlasnika izdavačke kuće. Pored toga, činjenica da Lora slobodno shvata i praktikuje svoju seksualnost i npr. veruje da su Tviteraši moderni haiku pesnici, govori i o njenom, ali i opštem progresivnom duhu i veri u evoluciju svih kulturoloških i kulturnih poredaka, pa tako i načina na koji će se književnost konzumirati u vrlo bliskoj budućnosti.

Non-fiction (Doubles vies) i priče u koje (želimo da) verujemo (prikaz filma), Klub Prejaka Reč

Alanova supruga Selena je, sa druge strane, u tajnoj vezi sa gorespomenutim Leonardom, koji je u vezi sa Valerijom (Nora Hamzavi / Nora Hamzawi), a koja radi u PR timu političara u čije ideje istovremeno iskreno veruje (više nego u odnos sa Leonardom?). Nepotrebno je reći da ostatak ove nabrojane ekipe i Valerijini bliži prijatelji ne dele Valerijinu veru u politiku, ali će i njena vera do kraja filma biti poljujana iz prilično banalnog razloga (jer je politika postala banalna?).

Uostalom, sami naslovi – Non-fiction u engleskoj verziji i Doubles Vies (slobodno prevedeno Dupli Životi), u francuskoj – ukazuju nam na sveopšti cinizam i usiljenost (post)modernog života u svetu u kome su veliki narativi prestali da budu relevantni. Asajas provlači ovakvu mogućnost, ne priklanjajući se nijednoj ideji posebno – sama činjenica da je to prikazano kao nešto neizvodljivo ide u prilog tome – i pušta da likovi i njihovi životni tokovi, u laissez-faire maniru, sami postepeno reše stvari. Ton je na kraju, kada se sve „slegne“, neočekivano pomirljiv, a ishod pozitivan – kao da se ništa nije ni desilo.

Naposletku, uprkos licemerstvu i sklonostima ka prevarama i lažima, ili baš zbog njih samih, likovi prolaze kroz transformaciju koja im je, čini se, bila potrebna – a ona dolazi upravo iz potrebe da verujemo u neku vrstu fikcije, bilo da ona dolazi kroz priče koje pričamo samima sebi, čujemo od drugih, ili pak kroz knjige –  audio ili “ebooks“, svejedno.

Piše: Nemanja Vujičić. Tekst u izmenjenom obliku prvobitno objavljen u časopisu Plezir.

Odgovorite na komentar