Krajem novembra dodeljene su nagrade na prošlogodišnjem konkursu “Vukašin Conić”, koji porodica leskovačkog pisca Vukašina Conića tradicionalno organizuje u saradnji sa Leskovačkim kulturnim centrom. Konkurs neguje sećanje na pisca koji je ostavio trag u književnosti svog podneblja upravo u oblasti kratke forme, koju su organizatori i odabrali kao konkursni zadatak. Laureati poslednjeg konkursa su Saša Stojanović Čarli (Leskovac), Tanja Jocić Stamatović (Beograd) i Jadranka Milenković (Niš). Žiri je u svom obrazloženju, pročitanom na dodeli nagrada, obratio posebnu pažnju na jezičko bogatstvo prvonagrađene priče, kao i snagu i emotivnost izraza, i spisateljsku zrelost autora poznatijeg po obimnijim proznim ostvarenjima. Saša Stojanović Čarli, s druge strane, zahvaljuje organizatorima na njihovom istrajnom nastojanju da očuvaju donekle zapostavljeni žanr – kratku proznu formu – jer je upravo zahvaljujući konkursu “Vukašin Conić” i otpočeo sa pisanjem kratkih priča, priznajući da je to žanr koji zahteva posebnu veštinu. Specifičnost prvonagrađene priče je i u hercegovačkom dijalektu, poznatom autoru kroz govor njegove majke, koji u ovoj priči dostiže baroknost i razbokorenost susretanu samo u tekstovima najvećih majstora pripovedanja.
Prvonagrađenu priču donosimo u celosti, uz poziv čitaocima da se podsete zaboravljenih reči, saznaju nove, i da pronađu niti koje povezuju (ne tako davnu) prošlost sa sadašnjim trenutkom.
Sad ni ja više nijesam siguran umije li san biti tako mračan: kao šejtanova duša tamna noć bez mjeseca, hrzanje konja kroz ubalavljene čampare, izbijene iskre i rezak zvuk potkovanih kopita po hercegovačkom kršu, remenjem pušaka poput crnih svatova okićeni i do zuba naoružani Tanovići koji jašu još od akšama – pošto kupio tako prodao, kako čuo, tako doslovce i zapisujem – na ogrubjelim licima čehra je birvaktile rahmetli i ne postoji baš ništa osim umora što dubi kao dletom uklesane bore; kamen, na kome radosno rađa samo jalova muka, ne razumije ni bol, ni tugu, ni ponos, ni čast.
Zapis sam pribilježio od duga vremena i goleme suše za nas, vetriguze i vetropire, merak efendije i rahat šićardžije đuture, što život činimo ljepšim čak i kad dobrog razloga za veselje nema. Na početku bješe kao bajka za uši muzikanata što odavno nijesmo zasvirali nekim sretnim povodom: mladoženja darovaše po dukat svakom i utrpa nas u kola što ih vuku bjesni vranci do avlije koja cijela bješe postavljena hastalima. U to već pristigoše musaferi natovareni peškešima zbog kojih im se smješe samo obrve prije nego ih mi, šićardžije tuđeg meraka, ubjedismo da je baksuz pjevati suhih glasnica i da je golem grijeh ne nagraditi muzikalne meleke koji slavlje preoblače u teferič; eto nama, bujrum, i naizgled skromnih komšija i bajagi ćutljive rodbine, bar dok ih ne zaokolimo rajskom šumom durova i molova što tjeraju i najcrnji dever. Rahat trajaše sve dok se ne pojavi nevjesta u kojoj prepoznah kćer jedinicu Tanovića: melem, merak i krilati melek u tijelu djevojke zbog koje bi i hodža zaboravio Kuran, buljukbaša raspustio askere a najtvrđi dizdar teslimio tabiju na doboš, komad krhkog kismeta oko koga već bijahu do krvi posvađane viđenije hercegovačke familije, dragulj porodičnog blaga za koji se njena mati klela da može poći samo za sina većeg bega, da je brak i pamet i kuluk i da svakojakoj fukari nije mjesto pred njinom avlijom, makar bili odjeveni u najljepše ruho prosaca i svatova. I već znadoh da je belaj na vidiku, namah se otrijeznih i rastrčah od jednog svirača do sljedećeg instrumenta ali niko od rasviranih šejtana nije htio da me sluša, raspjevani mazlumi samo klimnu glavom da su me čuli i deru se jače, iskolače oči ko da sam mahnit i nastavljaju da skupljaju pare što lete svud unaokolo: do akšama, pa duboko u noć do pred samo praskozorje.
U tmastoj je tišini pucao samo sabah nad grbačama konjanika – svaki prasak tegli svoju notu, dobar vam stojim, nekad rahat zavijori povisilicama ko barjacima, katkad čemer pod kopitima umrsi frtalje pauza – kad u daljini spaziše kuću Hidovića, zbog kojih cijelu noć jašu u ponajmanje milosrdan pohod. Osmorica braće upravo su ostala bez sestre; dugi kao poskoci što gamižu oko vrelog kamenjara i poput zmijskih zli jezici obavijestili su ih gdje da traže majčinu jedinicu i očevu mjezimicu. Ako je pobjegla, takav je adet, biće to jedan kuršum; ukoliko su je otjeli, ovaj adet beše gori, ništa živo ne smije dočekati jutro, ni ćuko na kapiji ni kokoš na jajima, jezici baklji žude da okuse sve što ume da gori: ni kamičak na kamenu neće preostati od kuće razbojnika drznulih da golemom brukom udare na najčuveniju gatačku porodicu. Tek tu i tamo zazveči zloslut zvukova, kubure olovom nahranjene smeštaju se nazad u kuburluk, fišeklije nemarno prebačene oko vratova debelih atova i tankih bedevija, hladni džeferdari iznenada nalegnu na znojne sapi; i životinje osjećaju bjesove jahača što čvrsto zatežu uzde i hamove, pritežu kolane i dizgine, mamuzama im muštrajući taze timarene bokove.
Čudan jal nije davao snu da sljeti na oči stasitom mladoženji; bacivši pogled sa doksata na avliju još jednom se uvjeri da je baš sve na svom mjestu: gomile činija sa ostacima finog mezetluka i do skora vrele janjetine – tog jutra silom odbijene sa majčine sise – poluispijene čaše i izvrnute flaše loze – koren stare sorte duboko zasađen u ćuskijom rascopan kamen i uporno zalivan dok grozdovi kuhaju na vrelom kamenjaru – u mjehovima čuvane za rođenje, ukop ili svadbu, razbacani bardaci suhe žilavke i mirisne blatine, golemi hastali svučenih stolnjaka sad izvrnuti naopačke, svatovi polegali ko se gdje zatekao i mi muzikanti što smo tek tražili slobodno mjesto za spustiti glavu na mehko prije nego nas neko od razbuđenih gostiju natjera da se veselo – ko da do tad nijesmo razvlačili osmjehe od uha do uha, ko da mamurni svatovi nijesu s rakijom kulučili cijeli dan i noć – iznova, još veselije, prihvatimo izmučenih instrumenata.
Stupivši u kuću, kradljivac nevjeste odmah se zaputi do jedinog blaga: kosa poput grive najljepše ždrjebice bješe raspuštena po jastuku što ga i u snu bjehu stezali izvajani prsti, niska dukata raspusno rasutih i potom zagubljenih u zgužvanim čaršavima naiskap nefsa i znojavog kuveta, bujne grudi što se čas bahato nadimaju do plafona čas u sebe uvlače i to malo preostalog smisla da se činilo kako od jednog uzdaha zavisi sudbina svijeta. Suviše lijepo – pomisli – sićušan je ovoliki dunjaluk za toliki rahatluk, komad ćeifa nije dat insanu tek tako; suviše je lijepo da bi bilo istinito – reče sebi u bradu i poče da od sna grubo otrže sve od reda: najprije cijenjene musafire – bješe među njima i toliko pjanih da su ih ko lešine, Alah birum, na oruk bacali u konjska i volovska kola prije nego točkovi zaškripe – sa njima bijaše najteže, potom komšije sa kojima je išlo zeru lakše – ne bude se džaba gosti na svadbi a da se neki golem belaj ne valja iza brda – zatim muzikanti – uskakasmo gdje god beše slobodnog mjesta za spustiti do maloprije raspevanu guzicu ne mareći ni za koga osim za muzički alat i pare u njedrima – nije trebalo raspjevanim hajvanima (svima osim meni što pustih da ljubopitljivost nadvlada strah ne bi li makar neko živ ovu povijest ispripovjedao) dvaput govoriti. Sa slugama i ukućanima već bijaše kolaj rabota: bezbeli niko nije pitao ništa zato što na ovom kršu mudri ljudi u nevrijeme ne postavljaju glupa pitanja zbog kojih bi se – preživje li kojim slučajem, inšalah, ne preteknu li, mašala, ko đuturumi ili samo rahmetli, svejedno – jednog dana stidjeli.
Samo bi čudo nikad viđeno – već se naziru bunovni insani što belajem probuđeni ko bez duše jure niz avliju, kroz đulbaštu i pored hamama, i hitro namještaju duge cijevi na pendžere namah pretvorene u puškarnice – milost Onog što nam na rođenju daruje teret sudbine – užurbane šalvare bula što niz basamake u memljive podrume spuštaju balavu evlad i đuturume na sredokraći dženeta i džehenema, preneražene sluškinje što braniocima nose đugume sa hladnom vodom i priglupi amalini natovareni suhom džebanom, krmeljivi konjušari što za čvrste grede ajata vezuju bedevije jedno uz drugo da ih raskalašni teferič kuršuma ne natera u pogibeljan trk – ili zrno mudrosti tako rijetke u jarosti silnih – ko tuč teška narav đuvegije koji sa najviše kule blagoslovi sabah što širom otvara oči raskrsnici jala i kismeta, sabura i srkleta – mogli spriječiti krike nevinih i brda lešina što bi ih divlji psi raznosili još heftama posle krvoprolića.
– Dosta – odjednom uzviknu najstariji brat i okrenu se prema ostalim jahačima, taman da ga svojim ušima (osjetljivim samo na pijane falševe i trezan belaj) čujem i ja pre nego se poslednja kola upute u bijeg – dosta je bilo krvi! Sestro – sastavi ogrubjele šake oko usta i povika glasnije, tad su ga čuli i oni što nijesu htjeli – sestrooo!
– Kazuj, brate! – odgovori mu ženski glas što je do juče cvrkutao između rascvalog đulistana i šadrvana njihove tabije, duša valja, bijaše to najljepša muzika koju sam čuo od davnih vremena.
– Jesu li te ukrali ili si sama pošla za njim?
– Sama! I ostajem ovdje!
Tišina trajaše cijelu vječnost, a život postajaše slijed slika koje ne bih mogao da zaboravim čak i kad bih htio: atovi se ne smiruju, baš kao ni cijevi pušaka sa prozora i kula uperenih prema pridošlicama.
– Neka ti je sa srećom – rekoše konjanici pa isprazniše kubure i džeferdare u zrak i okrenuše konje; nazad, ka kući Tanovića upravo naučenoj da prašta.
