Azer Tipura rođen je u Rijeci 1973. godine. Živi u Mostaru, gde radi kao profesor istorije u Gimnaziji Mostar. Pesme iz rukopisne zbirke „Odstupnica na Ebru“ objavljivane su u književnom časopisu „Poezija“ iz Hrvatske i na internet-portalima za kulturu i umetnost, kao što su Portal „Strane“, „Astronaut“ i „Čovjek – časopis“.
Rukopisna zbirka “Odstupnica na Ebru” je heterogena zbirka: jedna celina počiva na autorovoj fascinaciji istorijom – pojavama, ljudima i društvenim procesima – dok se druge celine sastoje od introspektivnih pesama, pesama posvećenih voljenim književnicima i poetskim propitivanjima svakodnevice.
Stilski veoma zanimljive, ove pesme baštine ono najbolje od moderne, ali i starijih književnih razdoblja, nadograđujući se pesničkim i ljudskim iskustvima aktuelnog veka, pa se kako tematski tako i formom rastežu nad čitavom književnom baštinom, prelomljene kroz specifičan pesnikov ugao gledanja i samosvojan izraz. Nadamo se skorom ukoričenju ove nesvakidašnje poezije čiji sasvim mali deo predstavljamo prijateljima “Prejake reči”.
SVITANJE
Na izvoru jutra
nagrađen najboljim sobom
lakonog
iznosim na balkon
neizrečeno lice
Najbliže istini
neumiven od svog Ja
čist – nepatvoren
sklonjen
u srkut kafe
Od šumova
samo
kao paranje svile
– nepokorena zavjesa –
i cvrkut ptice.
JEDNO TIBERIJEVO ČITANJE
Litica Kaprija.
Pognut u hladu baldahina
strogo čita
još jedan od glasova
sa svih ivica
svog svijeta.
Juče maglene izvještaje
iz teških germanskih šuma,
danas suho, pilatovsko
pranje ruku iz Judeje,
pristiglo od glasnika
tri dana prašnjavog,
koji drhtavo čeka
Njegovo mumljanje u bradu,
kad, gle! –
Iznenadno dizanje pogleda
na kamenčiće arhipelaga
u modrom obzorju:
bio je kao titraj
u zraku,
bljesnuće,
neki neznaj
lazarske pobjede nad smrću.
2023.
Bila je to godina
Iz SF filmova, sva niklovana
čudna, daleka,
hladnozvjezdana
gledana iz mucave tadašnjice
iz koje se radije
mladostrasno nazad
dasmo
u kolumbovski bijeg
otkrivanja Novog svijeta
– brijeg sazdan neuhvatljivim izrazom sveukupnosti –
kroz radišnu viku gaučosa
fijuk lasa i pijuk Zlatnog
grumenja,
Otkrovenja skitnje izgorenih bitnika
do ponuđenosti hipika – isparani
Raj već na ashetonskim rafalima gitara
u „Ninteen Sixty Nine“
STJEPANGRAD, BLAGAJ
Ovo dokono hercegovačko kamenje
lomnost svoju vida u
mladosnu oku
Probija zarasle viteške straže
i šutnjom se dovija
samo da pogledam kroz puškarnice u
radosnu dolinu suncu podvijenu
Nikako zacrnjenu
konjanicima – lutajuć ga neki Tatari novi
u bremenu vremena
okrnjili.
U RAVNOM, PREMA SLANOM
Slobodu
s kojom nisu tačno znali
šta i kako
vješaju o muda
i pretaču u pivo
dok sjede na žutim kištrama
u hladu svoje zadruge
gdje redovno objašnjavaju svijet
kroz vječne dualističke istine –
uvijek
pruski jasne, čiste
iste
– daleko od hajveja –
gdje bilo
u Popovom polju
ili Nebraski.
AZER
Dugo me nisu pojmili ispod krošnji,
u sjenama stijena prošlo je mnoštvo
mjesečevih mijena
dok su izrasli da zašilje kosti.
Našli smo se gotovo slučajno
na livadi udešeni, Ja –
princeza plamenih jezika,
ukradena s neba; sumnjiče Prometeja. Oni –
plahi, grubi, nešto ih je tjeralo
da im trebam.
Pružiše gole ruke da me uhvate
ali iskustvo ih je odmah naučilo
pa ih vratiše.
Ova grupa kao i svaka druga
mislila je da sam samo njihova.
Obazrivo me u danu što miriše na malo kiše
unesoše u raspukle stijene. Gledaše
znatiželjno i sjedoše u krug
oko mene. Zavladala je tišina, malo pobožna.
Stražar je bio tu da me hrani
i tako je počela obnova njima, tako
samima. Novi dani
uzvišeni,
svrhovitiji od vječne službe lova.
Bilo je to svjetlo u tami što rađalo je
prve mucave riječi, grijalo zalogaje,
drukčije poglede, dražesne,
rodila se izvjesna milost, privrženost, suptilnost
kakvu bi danas možda ismijali.
Dalje su me ukrotili ili tako
barem misle kad zaborave Heraklita.
Kalupima oblikovali, puhali na vruće,
svodili na mjeru najprostijih želja.
Neznajući da paklima prijete ognjevi moji,
izazovi –
ali staću na vrata, polako sipati pepelom
što ga tinjajući stvorih.
Jer, moje ime je Azer
i na perzijskom značim Vatra.
U objavi su korišćene slike Anrija Arpinjija (Henri Harpignies), Petra Lubarde, Teodora Žerikoa (Theodore Gericault) i Vilijama Tarnera (Joseph Mallord William Turner).
