Ime Tanje Stupar Trifunović jedno je od najzvučnijih književnih imena u čitavom regionu (a i šire), što potvrđuje i podvlači veliki broj nagrada i nominacija za nagrade, a takođe i dobre kritike i odličan prijem kod čitalaca. Jednako dobra u poeziji i prozi (koje se kod nje ne razlikuju mnogo, jer je poezija u izvesnom smislu narativna, dok su romani lirski, dakle – sa jakim uplivom poetskog), ona i u knjizi “Zmijštak” ne izneverava čitalačka očekivanja. Čitaoci poezije u našem regionu, navikli na jako dobru poeziju koja se i dalje piše kod nas, sa velikim brojem novih, svežih pesničkih glasova, naći će u ovoj knjizi ono što su navikli da nađu u Tanjinoj poeziji – izuzetno izbrušene pesme dugačkog stiha (što je neobičnost na našoj sceni), zatim jako uspele pesničke slike velike umetničke snage, bez imalo patetike, iako se lirski subjekt kreće po (klizavom?) terenu detinjstva, odrastanja, porodičnih odnosa i lomova. Iako narativne u izvesnoj meri, dakle – ponekad sa pričom koja ima svoj uvod, zaplet i rasplet – priče nisu suviše otvorene i često nude zagonetku (poeziji tako potrebnu, da ne potone u blagoglagoljivost dnevnih ispovesti i žalopojki). Do kristalizacije izbrušenim stihovima autorka suočava čitaoca sa dvojnostima za koje nema jasne potvrde da li se udvaja ona sama ili se njeno biće sjedinjuje i razdvaja sa drugim, neimenovanim.
Knjiga “Zmijštak” nominovana je i visoko plasirana na konkursima za sve važnije književne nagrade za poeziju u našoj zemlji, a ovenčana je prestižnom nagradom “Vasko Popa” za 2023. godinu. Izdavač ove vredne knjige je “Arhipelag”, urednik Gojko Božović.
DA SE OKLIZNEM
Previše svega loše izobilje otrovno izobilje
izobilje koje boli i pritišće jutro
mačka još spava i njeno tijelo i njen san okrugli su
moje tijelo je razdijeljeno udovima
moje tijelo je šestar šiljak i jedan krak podbada drugi
vani je led i sunce kakav sudar želje i hladnoće
kud ćeš kud se ide u ovakvo jutro sa injem koje blista pod svjetlom
ali ova ljepota opasna je
mačka je dremljivi podstanar sna i baš je briga
što toplina koja nju grije mene plaši
ako se predugo zadržim biću svezana
biću porobljena krznom vrelinom disanjem
misli su zli drugar koji te gurka niz nizbrdicu
moraš ustati pokrenuti se
moraš izaći iz raja ka oštrim ivicama stvarnosti klizavo je
sunce lažno tetoši i obećava toplinu
previše svega unutra
a napolju hladno je jutro podbočilo čelo
i čeka da se okliznem
TRAG
Vidiš ništa nije drugačije
isti su sasvim i jutro i dan
i pozdravi na ulici
isti ljudi iz komšiluka zagledaju ti lice znatiželjom
iste navike
iste kese za smeće u kojima bivanje odbacuje višak sebe
isto stepenište i lift i čežnje koje te dižu gore-dolje
isti strahovi i radosti
Vidiš možeš se stopiti sa mojim životom
kao spajalica sa papirom
samo se uhvatiš za tu nit to mjesto koje možeš dotaći
samo trebaš biti dovoljno praktična
i manje razmišljati
u tvojoj glavi pušu neprekidne uzaludne bure
sjećaš li se gole strane planine
koja uokviruje pogled s prozora tvog djetinjstva
i tvoje srce ostaće takvo pustiš li oštar vjetar misli po svemu
posiječeš li sve raslinje i sve naseobine nježnih i grubih dokonjaka
svaki dodir sve izmaštane i stvarne susrete
svaku nepravilnost i grešku u koju se nježno može useliti neko drugi
ostaće ti samo golo lice planine
Vidiš lako je
kao lego kockicu možeš me uklopiti u svoj život
samo malo mjesta potrebno je
da sve stane na svoje mjesto
slušam tvoje savjete
potom prelazim prstima dugo preko tvoje kože
ali nešto hrapavo
male neravnine
prosuti ožiljci kazuju
da svaki susret ostavlja
bolan i dubok trag
OTAC I MAJKA
Vjetar govori sa stijenama
danima čekamo kišu
drvo zavodi grom
nekad je toplina preoštra
a tijelo pretvrdo sve gori i puca
pod dodirom crni ugarci
Režeš hljeb i kažeš sve u bašti je uvenulo
sve je suvo i mi i lišće i trava i hrana
žedne životinje hodaju kao lude oko kuće
kroz otvorene prozore teče vreli vazduh
i miješa se sa našim dahom
Nesreće dijelimo na pola
sve ostalo smo pogubili usput
a zaborav on jedini raste
među kamenjem i smiljem
i beremo ga po cijeli dan
jer nema više što drugo da se učini
Otac je legao na stijenu
i stopio se sa pejzažom
majka leđima pridržava zid kuće
i čeka da uraste u nju
da nas neko dočeka
pod spaljenim stablom
kad s puta dođemo kući
koje nema
ŠUM
Šum kaže osjećaš li kako sve nestaje
još nema riječi da se to objasni
samo nesanice rastu kao plodna polja žita
sa punom glavom zrnja svinutom ka naprijed
velike željezne mašine hodaju selom
i žito misli da je smak svijeta
jer još ne zna za sutrašnji kruh
Gazimo svoja oštra svoja nazubljena sjećanja
sada je tu samo osjećaj kao kad se sa starog broda
ljušti boja nešto otpada i kruni se u sitne čestice
a šta će sve u toj prašini tabanima pronaći dječaci
što misle da će promijeniti svijet
još drmaju njegove trule temelje
još pogrbljeni pričaju o revoluciji po kafanama
saplićući nogom o stol i jezikom o prevrtljive riječi
ali već su stari
kako je vrijeme promjene brzo prošlo
a vrijeme poraza se raširilo posvuda
kao magla jutros
I ko je rano požurio ka rijeci
da pozdravi sopstveni odraz
šum nosi strah korake i zvuk
čaplje što svoju ribu čeka
da joj udijeli milostivu smrt
nastaniću te u svojoj gladi
ukrašću te ćudljivoj vodi
riba misli da je oštri kljun nebo
koje skliskim tijelom nikad ne bi dosegla
svako najbrže pliva ka svojoj zabludi
nad mirnim ribljim okom se zatvara
nervozni lepet čapljinih krila
PORAĐANJE
A mi smo uvijek kasnili da se rodimo
štipali smo majku po utrobi iznutra
voda je bila mutna nije bilo u blizini nijednog Sokrata
koji bi pomogao našim dušama da se porode lakše
samo su prosijede žene užurbano donosile velike krpe kao zastave
kada dođeš na svijet prvo se od njega moraš dobro obrisati
poslije redom idu plač disanje i kašalj
užas zagrcnutosti neprijatnim bolničkim vazduhom
potom prikrivanje golotinje i sudbine među nogama
koja ti proriče da li ćeš začinjati ili u sebi nositi začeti svijet
i premorena majka koja svaki put isto uzdahne i promrmlja
Svi ste ludi na oca
Otac je sjedio zguren u stolici misleći kako mora da je kriv nešto
tom svijetu toj ženi toj zbunjenoj djeci u čijim očima jasno
sopstvenu grešku učitava nevješt logici ni opravdanjima
razmotao je dušu pred sebe kao tepih i u njoj tražio zrnca kukolja
djecu je smišljeno začinjao uoči kakvog sveca misleći da će im to
mnogo dobra donijeti no ispustio je iz vida teško breme mučeništva
i sada mu je sipila po glavi kiša njihovih gorkih blagodeti
kako bi koje pritrčalo da ga zagrli malim rukama on bi ustuknuo
i sve dublje tonuo u stolicu u sebe u smisao šara rasutih pred očima
koje su se maglile i uzmicale sve dalje nalik nekom pokvarenom
nebeskom projektoru u čije tajne slike više niko ne može proniknuti
U dvorištu je napravio veliku željeznu ljuljašku ali ja bih
vrištala kad me stave na nju nesigurna kada se svet zanjiše
uplašena strašnom podudarnošću duše sa nekontrolisanim oscilacijama
i jasnom predestinacijom budućih poslova
mirna samo u njegovim rukama koje su se nemoćno spuštale niz tijelo
hodala sam svijetom i virila u dlanove
dovoljno čvrsti dovoljno meki da me nježno porode
dovoljno topli dovoljno snažni
dovoljno nesigurni da me ispuste
umorna stavila sam glavu među ruke i osjetila kako mi
lice drži primalja
