Napustio nas je Teofil Pančić, koji je, tumačeći društvene i književne fenomene, uvek pokušavao da stvari nazove pravim imenima. Beskompromisan u svojoj borbi protiv šovinizma i nacionalizma, utkao je u svoje kolumne i tekstove svoja duboka uverenja, ostavljajući u amanet kako široj javnosti tako i onima koji se bave tumačenjem književnosti lekciju o tome kako se boriti sa koruptivnim mehanizmima koji podrivaju ljudsko društvo. Odabrali smo dva teksta iz njegove knjige „Nosorozi sa šeširima“.

Teofil Pančić (1965-2025) – izbor tekstova iz knjige „Nosorozi sa šeširima“ (IN MEMORIAM), Klub Prejaka Reč

TEŽE JE S KULTUROM

(Ivan Čolović: Vesti iz kulture, Peščanik, Beograd 2008)

I on savetuje Srbima da se okanu hamburgera i jedu domaće pljeskavice, ili, još bolje, zlatiborsku jagnjetinu, jer, kako on tvrdi, „za zlatiborsko jagnje, osim soli ne treba ništa“. Doduše, naš književnik je zaboravio da za jagnjetinu, pored soli, treba imati i samo jagnje. Ali to je previd svojstven receptima iz patriotske kuhinje. Uvek se tu mnogo soli, a na meso se zaboravlja.

                                                                                                                 (Ivan Čolović)

Generacije su odrastale uz taj ritual: centralni večernji dnevnik državne i jedine televizije, formatiran na tridesetak minuta, od čega glavnina otpada na prevažne političke vesti, na belosvetske krize i naše spoljne uspehe i unutrašnja dostignuća. A onda, na samom kraju, kao nekakav lagani dezert, idu u minut-dva sabijene i zdudane „vesti iz kulture“, ponajčešće tek kvazipoetska beleškica o kakvoj izložbi, ili možda predstavi „iz unutrašnjosti“, nipošto kontroverznoj i provokativnoj, nego onako, okruglo pa na ćoše, da nikome ne smeta. Posle ide sport, vremenska prognoza, pa Domaća Humoristička Serija…

Ivan Čolović naizgled šeretski naslovljuje svoju rubriku, kojom je otprilike jednom mesečno zaključivao Peščanik na radiju, baš isto tako: „vesti iz kulture“. No, ima u tom šeretluku nečeg mnogo ozbiljnijeg od pukog duhovitog i ironičnog podsećanja na jednu medijsko-kulturnu praksu koja je, prirodno, „kulturi“ dodeljivala ulogu začina za lakše gutanje „važnijih“ sadržaja. Programatski, odlično osmišljen naziv te rubrike, a sada i knjige, inteligentno subvertira jedan mnogo teži i važniji cilj: ne toliko vesti koliko kulturu samu. Da bi se bolje razumelo o čemu je reč, nije zgoreg podsetiti se da je upravo Čolović objavio u Poljskoj knjigu pod znakovitim nazivom: Teror kulture. Izvrćući naglavačke stereotipne žalopojke kako nam se „sve ovo dešava jer ovde nema dovoljno kulture“, Čolović u osnovi kaže – naprotiv, naša nevolja je baš u tome što načisto izgibosmo od kulture! Ako ne zaustavimo sveopšti teror kulture, ništa od nas neće ostati!

Kako sad to? „Kultura“ o kojoj Čolović govori i piše jedna je specifična grana, što bi marksisti rekli, „industrija svesti“; njeni proizvođači i distributeri nisu benigni ljepodusi iz poslednjih minuta televizijskih dnevnika poznog socijalizma, nego jedna mnogo nezgodnija sorta. To su oni naši dobro namnoženi i još bolje umreženi identitetski šamani, p(j)esnici i mislioci opšte patriotske prakse, (i)zazivači, trbuhozborci i ekskluzivno ovlašćeni tumači „duha naroda“, duha koji baš oni najbolje osluškuju, pa ga transponuju u svoje tvorevine prožete njime ili ga pak možda – pre će biti – oni sami proizvode, ali te svoje produkte skromno i samozatajno pripisuju „narodnome duhu“, kojeg da su oni samo medijumi. Prostije rečeno, Čolovića najviše zanimaju oni naši duhovnici – pa bili oni pisci, filozofi, sveštenici ili šta god već – koji bar dve-tri decenije unazad presudno oblikuju dominantnu kulturno-ideološku paradigmu, koji kreiraju i kodifikuju vladajući diskurs, gotovo monopolišući njima inače tako drage identitetske politike u Srba. Poneki od njih tek su (polu)anonimni inokosni jurodivci, koji ipak svojim ekscentričnim promišljanjima „teških nacionalnih pitanja“ nesvesno savršeno precizno ukazuju na simptome jednog suicidalnog ludila; većina, pak, pripada samom kremu našeg institucionalizovanog nacionalnog Panteona, gde stoluju već decenijama, izigravajući vrhovne žrece srpske kulture. I nema tog poraza, propasti i sramote koji će ih ikada sa tog njihovog Olimpa pomeriti makar i jedan obronak niže…

„Vesti iz kulture“ potvrđuju i nadograđuju sve najbolje odlike Čolovićevog esejističkog pisanja: direktnost, preciznost, duhovitost, veštinu dekonstruisanja i prevođenja bilo koje pompezno šuplje mitomanske palamude, nepopustljivu konsekventnost, visprenu „alergičnost“ jednog ozbiljnog etnologa na plemensko mistifikatorstvo i ostalo prodavanje magle, iznad svega intelektualnu odvažnost da se ide uz nos dominantnim, hegemonim obrascima mišljenja i pisanja. Ova je knjiga otuda, iako sve samo ne propovednička i zapovednička, zapravo „angažovana“ u najplemenitijem smislu reči: može se, naime, čitati i koristiti kao nekakav mali priručnik za samoodbranu od vrlo organizovane i vrlo opasne Gluposti Koja Ubija. Ma, što bi rekao jedan od Čolovićević pacijenata: totalni kulturkampf! Bre!

Teofil Pančić (1965-2025) – izbor tekstova iz knjige „Nosorozi sa šeširima“ (IN MEMORIAM), Klub Prejaka Reč

NOSOROZI SA ŠEŠIROM

(Marta Petreu, Jonesko u očevoj zemlji, Književna opština Vršac 2011, preveo Đura Miočinović)

Nosorog je čovek primljenih ideja. U komadu sam se prosto trudio da prikažem jedno ideološko zagađenje. Prvi put sam ga doživeo u Rumuniji, u vreme kada je inteligencija postepeno postala nacistička, antisemitska, vidi pod Gvozdena garda. Inteligencija koja je tada bila ekstremno desna, danas je ekstremno leva (…) aktuelni rinoceritis sličan je onom drugom, samo se lozinke razlikuju. Trenutno prisustvujemo procvatu rinoceritisa ekstremne levice.

                                                                                                                 (Ežen Jonesko)

Ima u aktuelnom francuskom bioskopskom hitu Žene sa šestog sprata, smeštenom u Pariz ranih šezdesetih godina prošlog veka, scena kada neko površno-mondeno metropolitansko društvo razglaba o „novom Jonesku“, ili tako nekako; autori filma su, s mnogo razloga, smatrali da bi takav detalj, kao i izbor pisca Ćelave pevačice i Lekcije za amblematično ime i temu trendi trućanja za stolom, dobro ilustrovao mesto i epohu kojom su se, baš tih dana, koketno vrzmale i švrćkale one Naivne devojke Kloda Šabrola… I nije da su pogrešili: Beket, Jonesko, Žilber Beko, Majls Dejvis, Belmondo, Žana Moro… kud ćeš više simbola epohe! Lift za gubilište uveliko je već radio. Ali, Ežen Jonesko je gerilski upao u tu otmeno dekadentnu priču iz neke sasvim, sasvim drugačije stvarnosti…

Poput nekih drugih velikih Rumuna, Ežen se Jonesko popeo na globalnu pozornicu – exitovski rečeno, na main stage evropske i svetske kulture – ostvarivši glavninu svog dela unutar francuskog, dakle „velikog“ jezika. Njegovo je rumunsko poreklo, dakako, bilo notorna stvar, ali nije da se izvan Rumunije baš mnogo znalo ni o njegovim „ranim radovima“ na rumunskom, ni o celom onom spletu kulturnih i istorijskih okolnosti koje su pregazile preko njega tokom njegovih rumunskih godina, a najmanje se znalo o tome koliko je sve to uticalo na njegovo potonje delo, odnosno na sve ono što nazivamo „joneskovskom poetikom“, i u teatru i van njega. Celoga je veka bio na mnogo načina rastrzan između rumunske i francuske kulture, jezika, naravi, društvenih običaja i vrednosti, to jest između „očeve zemlje“ kako je nazivao Rumuniju, pripisujući joj očeve mane – poslušnost, autoritarnost, nasilnost – i majčine zemlje, kako je (tek s delimičnim pokrićem u faktima) nazivao Francusku, davajući joj prednost, čeznući za njom onda kad je bio daleko, „zatočen“ u zemlji rođenja. Što je, dakako, još samo dodatno podgrevalo ono što bi neki tamo njegovi, šta znam, Slobea Antonesku, Čedomirča Antićesku ili Milea Lompareanu nazvali autošovinizam ili nekako slično.

Knjiga Marte Petreu Jonesko u očevoj zemlji, jedan je od značajnih priloga – a prvi u celini dostupan na srpskom – istraživanju odnosa velikog pisca i „očevine“ s kojom je gajio tako komplikovan i (obostrano…) frustrirajući odnos. U uvodnom delu ove studije – sastavljene od tekstova koje je autorka ispisivala na tu temu od početka dvehiljaditih – upoznajemo sasvim mladog i sasvim nehajnog Ežena, zakletog ikonoklasta sklonog poigravanju svim zamislivim veličinama, pojmovima i vrednostima, obešenjački raspoloženog da o jednoj te istoj stvari zauzme i brani jedan stav, da bi odmah potom zauzeo posve suprotan, intelektualne igre radi! Ili, recimo, da istu knjigu i nahvali i sahrani… Taj je Jonesko u neku ruku razuzdani „larpurlartist“, i ko zna, da je život proživeo recimo u Švajcarskoj, možda se nikad ne bi ni odrekao takvog pristupa i svetu i tekstu. Kako su, međutim, odmicale tridesete godine XX veka, u Rumuniji je – kao i manje više po celoj Evropi – jačao profašistički, antisemitski front i totalitarni duh, i sve je više intelektualaca krhku subjektivnost i nezavisnost svoje pozicije oduševljeno menjalo za stupanje i marširanje u istom stroju, kao vesnici „preporoda“ Nacije i(li) Rase. U Rumuniji fašistička Gvozdena garda sve više jača, na koncu i preuzima vlast, a mnogi intelektualni bardovi, ali i pripadnici Joneskove „generacije 1927“ pridružuju se toj rici nosoroga, čak i oni u budućnosti najslavniji, poput Mirče Elijadea ili Emila Siorana (kojima će Jonesko tek mnogo, mnogo vremena nakon II svetskog rata „oprostiti“ te grehove). „Invazija noći, invazija varvara“, tako je to zapanjeni, zgađeni i (dakako) nasmrt uplašeni Jonesko nazivao, i teško da se tome ima šta dodati.

U tim ranim polemičkim tekstovima i korespondenciji nastaje motiv nosoroga/rinocerosa i rinocerizacije, a koji će kasnije biti naslov jednog od najznačajnijih Joneskovih komada, upravo genijalne persiflaže i demontaže tog duha krda koji do juče pristojne i obzirne ljude transformiše u „nosoroge“ (pa makar i spolja naizgled i dalje uljudne „nosoroge sa šeširom“; takvi su vazda najgori), u amoralna bića zavetovana krvavim apstrakcijama u ime kojih će biti spremni da čine zlo, ili da svakojakom sofisterijom opravdavaju zlo koje se u to ime čini. Kao što vidimo i znamo iz sopstvenog, ne tako davnog istorijskog iskustva, niti je štagod suštinsko glede tog rinoceritisa baš tako specifično rumunsko – kako se Jonesku ponekad, u izbrusima očajanja, razumljivo moralo činiti – niti je bilo kako zastarelo! Uzgred, gle, „simpatične“ inverzije: Jonesko je posle rata dočekao da nekadašnji „desni“ totalitaristi (koji su ga proganjali za „izdajništvo“, nedostatak nacionalne svesti“ i slično iz tog repertoara) obrnu ćurak naopako i postanu „levi“ totalitaristi (tokom vladavine komunizma u Rumuniji, a ta je bila jedna od najžešćih u Evropi), dočim smo mi u Srbiji i drugde po ex-YU u poslednjih dvadesetak-tridesetak godina prisustvovali obrnutom procesu: kako se dojučerašnji apostoli diktature proletarijata pretvaraju u pompezne „nacionalne radnike“, sve onako obavijeno specifičnom mešavinom mirisa kandila i praziluka…

Ova izvanredna i važna studija Marte Petreu ne bi smela da prođe nezapaženo; ništa, uostalom, nije tako dobra preventiva protiv rinoceritisa kao poznavanje njegovih simptoma. A posle bi se moglo i natrag ka Jonesku; ima u njegovoj poetici apsurda suštinski bitnih slojeva koji će kanda zauvek izmicati dokonim gospama iz boljih pariskih arondismana, ali će zato u ovom delu sveta biti uvek prepoznatljivi.

Teofil Pančić (1965-2025) – izbor tekstova iz knjige „Nosorozi sa šeširima“ (IN MEMORIAM), Klub Prejaka Reč

Odgovorite na komentar