Žoze Saramago se svojim književnim delom jasno odredio prema najvećim pitanjima koja se i u 21. veku ponovo zaoštreno postavljaju. Veliki broj njegovih romana i priča, stavljajući u centar „malog čoveka“ pritisnutog silama zla, govori o mehanizmima pomoću kojih se vlada ljudima, razotkrivajući nam sisteme manipulacije i impulse duboke čovekove potrebe za uspostavljanjem moći. Priča koja sledi je bajkoviti zapis, ali i veoma ozbiljno upozorenje o posledicama tiranije.

Žoze Saramago, „Kralj koji je pravio pustinje“ (priča), Klub Prejaka Reč

Bio jednom jedan kralj, rođen sa srčanom manom, koji je živeo u ogromnom dvorcu (kakvi su obično svi kraljevski dvori), okružen pustinjama sa svih strana izuzev sa jedne. Pod dejstvom bolesti s kojom je došao na svet, naredio je da se iskrče sva polja u okolini dvora kako bi mogao, izjutra, s prozora svoje sobe, da posmatra pustoš i ruine, do kraja i dna horizonta.

A ko ovo pročita i dalje ne prenese
Vetar će pepeo da mu raznese.

Priljubljen uz palatu, u začelju, nalazio se jedan maleni ozidani prostor, kao ostrvce koje se tu skrilo, van domašaja kraljevog pogleda, koji je uživao u posmatranju otmenog pročelja. Jednog dana, međutim, kralj se probudio željan novih pustinja i setio se dvorišta koje je dvorski pesnik, udvorica, jezikom pseta mezimca uporedio s trnom ruže, koji, kako se izrazio, po njegovim rečima, bode palatu monarhovu. Zato je vladar obišao oko svog dvora vodeći za sobom čitavu svitu dvorana i izvršilaca njegove pravde, i stao namrgođeno da gleda beli zid dvorišta i granje drveća koje je unutra raslo. Kako sam mogao da dozvolim ovaj skandal, pomisli kralj zapanjen sopstvenom nemarnošću, te izdade svojim slugama naređenje. Ovi skočiše na zid, uz užasnu graju i škripu testera, i posekoše krošnje koje su štrčale iznad ograde.

A ko ovo pročita i dalje ne prenese
Vetar će pepeo da mu raznese.

Kralj osmotri ishod da vidi da li je to dovoljno, posavetova se sa svojim faličnim srcem i odluči da i zidovi moraju da se sruše. U tren oka pojaviše se nekakve teške mašine sa ogromnim gvozdenim kukama koje su se klatile tamo-amo i sravnile zidove sa zemljom, dižući stravičnu buku i oblake prašine. Tada se pogledu ukazaše obezglavljena stabla drveća, sitno rastinje i, u jednom uglu, kuća sva obrasla plavim zvončićima.

A ko ovo pročita i dalje ne prenese
Vetar će pepeo da mu raznese.

Između osakaćenog drveća kralj je već video kraj horizonta, ali se uplašio da bi granje najednom moglo ponovo da izraste i zakloni mu pogled, te je zato izdao nova naređenja, i čitava bulumenta njegovih ljudi navalila je u dvorište, i sva su stabla bila uskoro iščupana iz korena i na licu mesta spaljena. Vatra je zahvatila i ostale biljke, i to je, kažu, bio povod da se upriliči bal koji je otvorio sam kralj, bez svog para, jer, kao što je već rečeno, taj kralj je imao falično srce.

A ko ovo pročita i dalje ne prenese
Vetar će pepeo da mu raznese.

Ples je završen tek kad su zgasli i poslednji ugarci a vetar odvukao dim do dna horizonta. Kralj, već umoran, sede na svoj presto i sav mrgodan zagleda se u kuću i plave zvončiće. Iz sveg glasa izdade novo naređenje, i kroz nekoliko minuta nije više bilo ni kuće, ni plavih zvončića, ničega osim pustinje.

A ko ovo pročita i dalje ne prenese
Vetar će pepeo da mu raznese.

Svet je napokon dostigao savršenstvo po meri kraljevog zlog srca. I već se vladar spremao da se vrati, kad iz ruševina kuće izađe jedna prilika i stade da gazi po pepelu spaljenog drveća. Možda je to bio vlasnik kuće, baštovan, zemljodelac. I dok je taj čovek koračao, zaklanjao je kralju vidik tako da se činilo da se horizont primakao nadomak palati, kao da je guši.

A ko ovo pročita i dalje ne prenese
Vetar će pepeo da mu raznese.

Tada kralj isuka sablju i naočigled dvorana krenu na čoveka. Svi nasrnuše na neznanca, ščepaše ga za ruke i noge, i sred čitave gungule videla se jedino kraljeva sablja kako se diže i spušta, sve dok čovek nije nestao a na njegovom mestu ostala velika bara krvi. Bila je to poslednja pustinja koju je kralj napravio: tokom noći, krv se razlila i okružila palate, kao kakav obruč koji se iz noći u noć širio sve dok nije dosegao do dna i dubine horizonta. Neki ljudi kažu da će po tom moru jednog dana zaploviti lađe s tovarom ljudi i semenja, ali ima i onih koji tvrde da kad zemlja upije svu krv nikada više nijedna pustinja na njoj neće moći da nastane.

A ko ovo pročita i dalje ne prenese
Vetar će pepeo da mu raznese.

Žoze Saramago, „Kralj koji je pravio pustinje“ (priča), Klub Prejaka Reč

(Iz knjige „Priče s ovog i s onog sveta“, prevod Jasmina Nešković)

Odgovorite na komentar