„Nema goreg razvrata od mišljenja“ – kaže poljska pesnikinja Vislava Šimborska u jednoj od svojih pesama, ironično se na taj način obračunavajući sa potrebom ljudi u svim vremenima da svoju slobodu (a ona se temelji na slobodi mišljenja) ustupe autoritetu bilo koje vrste za malo obećane sigurnosti. Pesme ove velike pesnikinje, ovenčane ne samo Nobelovom nagradom već i drugim velikim svetskim nagradama za poeziju (kao što su Geteova, Herderova i druge), postavljaju veliki broj najvažnijih čovekovih pitanja, na koja se zatim pokušava pronaći odgovor na začudan način, igrom misli i reči, ponekad u maniru detinjeg razmišljanja, sa začuđujućom dubinom. Lišene avangardističkih stilskih postupaka, prividno svima razumljive, ove pesme stižu do ključnih mesta u duhu i ponovo pokreću logična pitanja (ona najvažnija) zaustavljena u svom toku, ili neosvešćena pod naslagama nametnutih obrazaca. Svojim pevanjem i životom ova autorka beskompromisno staje na stranu neprekidnog preispitivanja, kritičkog promišljanja, pozitivnih vrednosti odvojenih od ideoloških programa, na stranu čoveka i čovečnosti.

Vislava Šimborska, izbor pesama, Klub Prejaka Reč

DECA EPOHE

Mi smo deca epohe,
epoha je politička.

Sva tvoja, naša, vaša
dnevna pitanja, noćna pitanja,
politička su pitanja.

Hteo ne hteo,
tvoji geni imaju političku prošlost,
koža političku nijansu,
oči politički aspekt.

Ono o čemu govoriš ima odjek,
ono o čemu ćutiš ima smisao,
ovako ili onako politički.

Čak i kad ideš po šumama i gorama,
praviš političke korake
po političkom tlu.

Apolitičke pesme takođe su političke,
a gore svetli mesec,
a ne mesečinast objekt.
Biti ili ne biti, pitanje je sada.
Kakvo pitanje, odgovori, ljubavi.
Političko pitanje.

Ne moraš čak ni da budeš ljudsko biće,
da bi stekao političko značenje.
Dovoljno je da budeš sirova nafta,
koncentrirana hrana ili sekundarna sirovina,
ili bar pregovarački sto, o čijem su se obliku
prepirali mesecima:
za kakvim stolom pregovarati o životu i smrti,
za okruglim ili četvrtastim.

U međuvremenu ljudi su ginuli,
životinje krepavale,
kuće gorele
i polja zarastala u korov,
kao u davnoprošlim
i manje političkim epohama.

MUČENJA

Ništa se nije promenilo.
Telo boluje,
mora da jede, udiše vazduh, spava,
da ima tanku kožu i odmah pod njom krv,
da ima veliku zalihu zuba i noktiju,
da ima lomljive kosti, elastične zglobove.
U mučenjima se sve to uzima u obzir.

Ništa se nije promenilo.
Telo drhti kao što je drhtalo
pre osnivanja Rima i posle njegovog osnivanja,
u dvadesetom veku pre i posle Hrista,
mučenja su onakva kakva su bila, smanjila se samo zemlja,
i što god se dešavalo, dešava se kao iza zida.

Ništa se nije promenilo.
Samo se uvećao broj ljudi,
pored starih krivica javile su se nove,
stvarne, sugerisane, trenutne i nikakve,
ali krik kojim telo na njih odgovara,
bio je, jeste i biće krik nevinosti,
prema večnim merilima i registrima.

Ništa se nije promenilo.
Sem manira, ceremonija, igara.
Pokreti ruku koje zaklanjaju glavu
ostali su isti.
Telo se uvija, trza i otima,
pada odsečenih nogu, grči kolena,
modri, otiče, slini i krvari.

Ništa se nije promenilo,
osim toka reka,
linije šuma, obala, pustinja i lednika.
Tim predelima dušica tumara,
nestaje, vraća se, približuje, udaljuje
sama sebi tuđa, neuhvatljiva,
jednom sigurna u svoje postojanje, drugi put nesigurna,
dok telo postoji i postoji i postoji
i nema gde da se dene.

Vislava Šimborska, izbor pesama, Klub Prejaka Reč

PISANJE BIOGRAFIJE

Šta treba?
Treba napisati molbu,
molbi dodati biografiju.

Bez obzira na dužinu života,
biografija treba da bude kratka.

Obavezuje sažetost i selekcija činjenica.
Zameniti predele adresama
a kolebljiva sećanja trajnim datumima.

Od svih ljubavi dovoljna je bračna
a od dece samo rođena.

Važnije je ko tebe zna nego koga ti znaš.
Putovanja samo ako su u inostranstvo.
Pripadanje nečemu, ali bez zašto.
Odlikovanja, bez za šta.

Piši kao da sa sobom nikad nisi razgovarao
i izdaleka okolišao.

Ćutanjem zaobiđi pse, mačke i ptice,
nezaboravne starudije, prijatelje i snove.

Radije cena nego vrednost
i naslov nego sadržina.

Radije broj cipela, nego kuda ide
onaj kojim te smatraju.

Uz to fotografija sa otkrivenim uhom.
Računa se njegov oblik, ne ono što se čuje.
Šta se čuje?
Lupa mašina koje melju papir.

LJUDI NA MOSTU

Čudna planeta i na njoj čudni ljudi.
Podležu vremenu, ali ga ne priznaju.
Imaju načine da izraze svoje protivljenje.
Prave sličice, kao što je na primer ova:

Na prvi pogled ništa naročito.
Vidi se voda.
Vidi se jedna od njenih obala.
Vidi se čamac što teško uzvodno plovi.
Nad vodom vidi se most i na mostu ljudi.
Ljudi izrazito ubrzavaju korak,
jer je iz crnog oblaka upravo
počela plaha kiša.

Čitava stvar je u tome što se ništa dalje ne dešava.
Oblak ne menja boju ni oblik.
Kiša se ne pojačava i ne prestaje.
Čamac nepomično plovi.
Ljudi na mostu trče
tamo gde i maločas.

Teško je tu bez komentara:
To uopšte nije nevina sličica.
Vreme se tu zaustavilo.
Prestalo je voditi računa o njegovim zakonima.
Lišeno je uticaja na razvoj događaja.
Omalovaženo i obezvređeno.

Zahvaljujući buntovniku,
nekakvom Utakavi Hirošigeu
(biću koje je, uostalom,
kao što je red, odavno umrlo),
vreme se spotaklo i palo.

Možda je samo drskost beznačajna,
izgred veličine jedva nekoliko galaksija,
za svaki slučaj
dodajemo sledeće:

Smatra se dobrim tonom
da se ta sličica visoko ceni,
da se pokolenja njome ushićuju, oduševljavaju.

Ima onih kojima to nije dovoljno,
koji čak čuju šum kiše,
osećaju studene kapi po vratovima i leđima,
gledaju most i ljude,
kao da tamo vide sebe,
u tom trku koji se nikad ne završava,
na beskrajnom, večno prevaljivom putu
u svojoj drskosti veruju
da je stvarno tako.

Vislava Šimborska, izbor pesama, Klub Prejaka Reč

GLAS U VEZI SA PORNOGRAFIJOM

Nema goreg razvrata od mišljenja.
Buja taj bezobrazluk kao anemogamni korov
na leji namenjenoj za bele rade.

Onima koji misle ništa nije sveto.
Drsko nazivanje stvari po imenu,
razuzdane analize, razvratne sinteze,
divlja i raskalašna potera za golom činjenicom,
sladostrasno opisivanje osetljivih tema,
parenje pogleda – baš to im treba.

U po bela dana ili pod plaštom noći
sjedinjuju se u parove, trouglove i krugove.
Pol i godine partnera tu su nevažni.
Oči im se cakle, obrazi gore.
Prijatelj sablažnjuje prijatelja.
Izopačene kćeri zavode oca.
Brat na blud navodi mlađu sestru.

Drugačije im prija voće
sa zabranjenog drveta poznanja
od rumenih zadnjica iz ilustrovanih revija,
sva ta u osnovi prostodušna pornografija.
Knjige koje ih privlače nemaju slika.
Jedina su im razonoda posebne rečenice
podvučene noktom ili bojicom.

Strahota, u kakvim pozama,
s kakvom razuzdanom prostotom
um uspeva da oplodi um!
Takvih poza nema ni u Kamasutri!
Za vreme tih sastanaka jedva se čaj puši.
Ljudi sede na stolicama, miču usnama.
Nogu preko noge svako sam sebi prebacuje.
Jedno stopalo dodiruje pod,
a drugo se klati u vazduhu.
Ponekad samo neko ustane,
priđe prozoru
i između zavesa
viri na ulicu.

Vislava Šimborska, izbor pesama, Klub Prejaka Reč

(Izbor pesama iz knjige „Izabrane pesme“ u izdanju Trećeg Trga. Antologiju priredila Biserka Rajčić; s poljskog preveli Petar Vujučić i Biserka Rajčić.)

Odgovorite na komentar