U iščekivanju izlaska prve zbirke pesama “Začuđene male pesme” Nikole Stefanovića iz Niša, dugogodišnjeg člana Kluba “Prejaka reč”, objavljujemo dve pesme iz ovog rukopisa.

MALA PESMA O KIŠNOJ METAMORFOZI

Iznenada je, od prevelike svetlosti,
prsla zvezda.
Opiljci svuda.
Kiša pada po kućama.
Ruke nam prerastaju rukave.
Liče na ribe poletuše.
Vazduh je prostor između kapljica.
Kiša- arheolog uklanja tišinu sa ulica,
sloj po sloj.
Nalazi šuštanje starije od prostora.
Zemlja se vrti bez istorije,
kiša je šum okretanja ploče,
pre početka pesme.
Kisnemo i prepoznajemo se dok kisnemo.
U trenutku svi smo samo mokri ljudi.
Ništa više. Ime postaje šum imena.
Kiša svetluca kao projektor,
pušta film o prvim ljudima.
Kiša pokušava da uđe u samu suštinu stvari.
Ne dopušta nam da mislimo da smo više nego što jesmo.
Mi smo tišina iza vodopada
čuvamo blago i rast.
Kiša je metod otpakivanja.
Prepev čoveka nad čvrstoćom stvari.
To je kiša.

Nikola Stefanović, dve pesme o kiši, Klub Prejaka Reč

MALA PESMA O KIŠI (JOŠ JEDNA)

Napolju pada kiša. Po stvarima, kiša.
Kao po šarenom dečijem metalofonu
kiša, kiša, kiša.
Izađem napolje, i nađem se u srcu lavlje poezije.
Kiša svakodnevnih stvari. Kisnem.
Kiša bi mogla da mi napuni telo majčinom dušicom,
da mi šapuće stare tajne lečenja,
da me ostavi pod suncem sedam dana i više,
dok mi skelet od sunca ne izbledi.
Kiša mi zatvara oči,
i unutra pada kiša,
pada kao po šarenom dečijem metalofonu.

(iz zbirke “Začuđene male pesme”)

Odgovorite na komentar